Dostupni linkovi

Nafta i demokratija: Šta se događa kada padne cijena nafte?


Naftovod u Centralnoj Aziji

Neki možda misle da su autokratske države, koje su bogate rezervama nafte, imune na promjene. To je zbog toga što imaju toliko novca da mogu kupiti ili uništiti oponente i ovjekovječiti svoju vlast. Ali, postoje trenuci kada takvi režimi mogu biti ranjivi na izazove, a to se dešava kada padaju cijene nafte.

Dopisnik RFE/RL Charles Recknagel o ovome izvještava u drugom dijelu serijala Nafta i demokratija.

Nafta je jedna od najnestalnijih formi bogatstva u svijetu. Kada su cijene nafte visoke, kao što je to bio slučaj početkom godine, kada se ona prodavala za 150 dolara za barel, vlade zemalja bogatih naftom imaju visoke budžete. Ali, kada cijene nafte padnu na ispod 50 dolara za barel, kao što je slučaj u par zadnjih mjeseci, budžeti naglo padaju.

Pad potrošnje može imati dramatične efekte na sposobnost vlada da održe finansijsku podršku koja ih drži na vlasti. A ponekad, kao rezultat dolaze značajne socijalne promjene ili čak nasilni prevrati. F. Gregory Gause III, autor knjige “Naftne monarhije”, opisuje mogućnosti:

“U prošlosti smo vidjeli ovakve krize, tj. pad cijena nafte, na primjer tokom kasnih '80t-ih i '90-tih. Ponekad one mogu dovesti do otvorenije politike. Ponekad dovode do krvavih građanskih ratova, kao u Alžiru. Ali, kada padnu cijene nafte, autoritativni režimi, koji se oslanjaju na velika sredstva od nafte, se nađu pred zidom. To znači da moraju da otvore svoj politički sistem, a ponekad to znači kolaps režima.”

Gause, profesor političkih nauka na University of Vermont u SAD, kaže da su niske cijene nafte u Alžiru uzrokovale socijalne nemire i zahtjeve za slobodnim izborima. Kada je islamistička partija osvojila većinu mjesta u parlamentu, armija je intervenisala da zaštiti status quo i počeo je građanski rat.

Na sreću, Alžir je ekstremni primjer. Drugdje u svijetu, pad cijena nafte primorao je vlade da više usklade politička prava prema građanima kao cijenu ostanka na vlasti. Richard Youngs, koordinator Programa demokratizacije na Institutu FRIDE iz Madrida, kaže da postoji formula da društva izbjegnu naftno prokletstvo:

“Politički i demokratski napredak dolazi kada postoji kombinacija krize sa visokim očekivanjima. Ukoliko postoji putanja povećanog rasta i povećanog ekonomskog očekivanja od stanovništva koji se onda pretvori u ekonomsku krizu, to predstavlja kombinaciju koja često može ugroziti političke reforme.”

Youngs napominje da je nekoliko režima na Srednjem istoku, uključujući Saudijsku Arabiju, bilo primorano da započne sa političkom liberalizacijom kada su tokom '90-ih cijene nafte pale nakon godina ekonomskog rasta.

Vlade su bile nestrpljive u namjeri da podjele odgovornost sa svojim stanovništvom za teške političke promjene. S druge strane, to je stvorilo protuzahtjeve za političke promjene koje ne bi mogle biti poništene kada prihodi od nafte ponovo skoče.

U Saudijskoj Arabiji, rezultat je bio povećan pritisak na vladu da bude transparentnija oko toga kako troši svoje naftno bogatstvo. U Egiptu, rezultat je bio neočekivani zahtjev vladi da široko distribuira svoje naftno bogatstvo kada su cijene skočile početkom ove godine. Uticajna vjerska institucija Al Azhar zahtjevala je da egipatska vlada poštuje princip “zekata”, tako što će stanovništvu prebaciti 20 posto prihoda od nafte i gasa.

Da li će niske cijene nafte sada stvoriti slične pritske na autoritativne režime u ostalim dijelovima svijeta?

U oktobru, ministar finansija Rusije Alexei Kurdin upozorio je da bi ruski budžet za 2009. godinu mogao biti u deficitu ukoliko cijene nafte ostanu ispod 70 dolara po barelu.

Rusija je koristila visoke cijene nafte u posljednih nekoliko godina kako bi subvencionirala domaće cijene energenata, planirala socijalne programe obnove, te kako bi napunila “stabilizirajući” fond da se nosi sa finasijskim izazovima. To je učinilo vladu popularnom, što joj je omogućilo da recentralizuje vlast. Ali, Kremlj bi sada trebao odlučiti da li da održi svoj monopol na vlast tako što će nastaviti sa prijašnjim nivoima potrošnje ili će pokušati da stekne javnu podršku za stezanje političkog procesa.

Države bogate naftom širom svijeta, od Azerbejdžana do Turkmenistana, Kazahstana i Irana, su u sličnoj situaciji.

Kako se pritisak javnosti može vršiti od zemlje do zemlje?

U Centralnoj Aziji i Azerbejdžanu, on može doći od ljudi koji su imali koristi od veza sa vladajućom elitom da steknu udio u naftnom bogatstvu zemlje. Youngs opisuje proces na slijedeći način:

“Ne mislim da bi ove srednje klase u Centralnoj Aziji odredile svoj interes tako što će se suprostaviti državi, ali mislim da bi one željele vidjeti da se ekonomija vodi u skladu sa objektivnijim pravnim standardima koji daju veću predvidljivost i odgovornost za njihova ulaganja. Ove klase su imale najviše koristi od ekonomskog rasta i sada imaju najveći udio u sistemu, a potencijalno bi mogle da izgube ukoliko autokrate na vlasti uzmu novac nazad.”

U Kazahstanu, opozicioni političari i nevladine organizacije već dugo traže veću transparentnost u raspolaganju naftnim prihodima. Serikbolsyn Abdildin, kazahstanski opozicioni političar, rekao je nedavno za RFE/RL da ljudi hoće da se zna zašto se više novca ne troši na socijalne programe.

“Radi se o nafti, a ona donosi mnogo novca. Mi smo skupili dosta novca od nafte, ali do sada naš predsjednik nije potrošio ni centa za potrebe naroda. On drži ovaj novac u stranim bankama. Radi se o više od 40 milijardi dolara. U našoj zemlji imamo ljude koji nemaju pristupa čistoj vodi, ljude koji nisu u mogućnosti da pošalju svoju djecu u školu, ljude koji pate od raznih bolesti. Oni nisu vidjeli ni djelić dolara od nafte.”

XS
SM
MD
LG