Piše Charles Recknagel.
Oni koji sumnjaju da postoji naftno prokletstvo treba samo da pogledaju listu od 10 najvećih svjetskih izvoznika nafte.
Među prvih deset, samo dvije se mogu nazvati demokratijama: Norveška i Meksiko. Obje države su imale tradiciju demokratije prije nego su pronašle naftu. Sve ostale – od Rusije preko Irana do zemalja Zaljeva – imale su autokratske režime u vrijeme kada su pronašle naftu, a isti režimi vladaju i danas.
Činjenica da autokratske zemlje nisu postale slobodnije nakon što su se obogatile iznenađuje neke ljude. Nakon svega, postoje jaki argumenti da veće naftno bogatstvo treba voditi ka slobodnijim društvima. Ova logika ide ovako: kako države bogate naftom postaju još bogatije, višak profita ide na stanovništvo. To vodi ka povećanju nove i nezavisne poslovne klase. Ta klasa onda teži ka učešću u vlasti, a samim time postaje snaga za demokratiju. Ali, stvari nekako ne idu tim tokom.
Michael Ross sa University of California iz Los Angelesa izučavao je istoriju država bogatih naftom u namjeri da otkrije zašto:
“Analizirajući statistički ponašanje ovih vlada u zadnjih 50 godina otkrio sam da, kad nedemokratske vlade dobiju novac od nafte ili ostalih mineralnih resursa, one teže da ostanu na vlasti što je duže moguće, a to im pomaže i da suzbiju demokratske pritiske. Ovo se dešava zato što su u mogućnosti da pruže dosta povlastica svome stanovništvu, i da drže niske poreze. Kada ljudi imaju dosta koristi od svojh vlada, a u isto vrijeme plaćaju niske poreze, oni traže manju odgovornost od svojih vođa.”
Svako ko živi u nedemokratskoj državi bogatom naftom će priznati sistem koji Ross opisuje.
Vlada, kojom dominira kraljevska porodica ili oligarsi, drže pravo na sve prihode od nafte jer predstavlja nacionalni resurs. Vlada onda kontrolisano distribuira prihode, većinom grupama koje je podržavaju. Zbog velikih iznosa, pridobijanje tih sredstava postaje glavna preokupacija poslovne klase.
U nekim slučajevima, kao u većini zemalja Zaljeva, pridobijanje vladinih sredstava od nafte postaje jedina poslovna aktivnost. Da bi osigurala da stanovništvo prihvati takvu situaciju, vlada pruža izdašne povlastice: besplatno školovanje, besplatno stanovanje, besplatnu medicinsku njegu. Zbog toga što niko ne plaća poreze, nema zahtjeva za učešćem u vlasti.
U većim naftnim zemljama – kao što su Iran i Rusija – stanovništvo je mnogo veće za primjenu ovakve formule. Ali, utrka za dobijanje sredstava od nafte i dalje veže mnoge uspješne poslovne ljude za vladu. Zbog toga oni ostaju neutralni kao snaga za promjene.
Naftno bogatstvo takođe daje autokratskim režimima sredstva da finansiraju snažne bezbjednosne strukture da suzbiju bilo kakvu opoziciju njihovoj vladavini. Ross kaže da sve dok su cijene nafte visoke, one mogu režime osloboditi većine pritisaka da se stvori otvorenije društvo:
“Venecuela, Rusija i Iran su u zadnjih pet godina uživale ogromne koristi od nafte, što je pridonijelo većoj popularnosti njihovih vlada. Sve vođe ovih zemalja su izabrane kroz demokratski proces, a naftno bogatstvo im je pomoglo da uklone neke mehanizme odgovornosti koje ih, u normalnim slučajevima, drže ‘pod lupom’, kao što su na primjer slobodni mediji i organizacije civilnog društva.”
Rezultat manje odgovornosti je manja transparentnost u odnosu kako režim troši ili distribuira svoje naftno bogatstvo kako bi ostao na vlasti. A to samo čini ljude još više bespomoćnim da promijene status quo. Turkmenistanski civilni aktivista, Gurbandurdy Durdykuliev, izražava svoju frustraciju:
“Trebala bi postojati transparentnost u poslovanju sa naftom i gasom. Koje je cijena toga? Koliko zarađujemo? Kako i gdje trošimo prihod od nafte i gasa? Ništa nije jasno. Takođe bi se trebalo znati šta je sa ostalim, državnim prihodima. Ukoliko je naš ekonomski rast zaista 22 procenta, kao što vlada tvrdi, mi bi trebali imati životni standard kao u Kuvajtu.”
U Turkmenistanu, naftno bogatstvo se distribuira samo među moćnim, a parlament nema uticaj oko odluka vezanih za trošenje tih sredstava. U Kuvajtu, jedinoj Zaljevskoj zemlji koja nema učinkovit parlament, naftno bogatstvo se mnogo šire distribuira. Bogatstvo autokratskih zemalja bogatih naftom može stvoriti zavist kod siromašnijih zemalja. Ali za one koji žude za demokratijom, naftno bogatstvo čini put samo dužim. Ross kaže:
"U zemljama kao što su Turkmenistan i Kazahstan, postoji ogromno bogatstvo koje se slijeva iz nalazišta nafte i gasa. Mi bismo normalno očekivali da u zemljama sa sličnim prihodima postoji napredno civilno društvo. Ali mi jednostavno to ne vidimo u većini tih država. Umjesto toga vidimo vladine prste u različitim džepovima društva i čini se da vlada vodi svaki ćošak ekonomije.”
Da li stvari moraju ovako ostati?
Odgovor je ‘ne’, ako se u obzir uzmu određeni uslovi. U drugom dijelu serijala Nafta i demokratija vidjećemo kako se države mogu osloboditi naftnog prokletstva.
