Autor: Kadir Plećan
Vrijedni, ponosni i nadasve gostoljubivi stanovnici ovog mjesta kazaše nam kako se nakon obnove domova radi na asfaltiranju puta. Izgrađena je škola, vjerski objekat, u toku izgradnja vodovoda. No, kazaše nam i kako je za priču o povratku u ovo pitomo mjesto uvijek i bez izuzetka zadužen prvi povratnik, šargijaš Fadil Bešlija.
Ljubomorno čuvajući tradiciju izvorne pjesme zvuci njegove šargije blažili su ratne, a onda i povratničke muke, a njegove pjesme ohrabrivale su povratak:
„... vratite se kao i ja, vi svako na svoje,
U životu to je tuđe, nikad nije tvoje...“
„Mi smo svi zadovoljni, garant ti kažem, što se tiče ovog povratka. E, imamo malo, kao što svako ima, vodovod nas muči, putevi... To će biti u redu, ako Bog da. Neko je dobio dosta, neko malo manje, glavno da su ljudi imali želju, to se vidi. Sa svojih sredstava sagradili su 70 posto. Za nas je život tu supermatik! Evo, još nam fali da dovršimo ovo ceste, ako Bog da, i ulična svjetla i vodovod, i mi smo prigradsko najbolje naselje u opštini! Sigurno ti kažem!“
Ni činjenica da se radilo o opasnom i miniranom području, nije spriječila Fadila Bešliju da se još prije dvanaest godina vrati na svoje imanje, čak pet godina prije nego su na ovo područje stigle deminerske ekipe:
„To mi je najradosniji dan bio mog života. Pokupili mine potezne ja i sin moj, u bluze zavezali, nosili, a nema na njima upaljača. I mi prema deminerima, kad su oni pobjegli za džipove! Pred'o sam jedno pedeset – šezdeset komada i punu gajbu granata.“
Želja za povratkom i fascinirajuća vedrina duha bila je jača od opasnosti. Mine su zašutjele da bi eksplodirao povratak. Radilo se i gradilo, opet uz šargiju i pjesmu povratničku:
„Instrumenat ovaj valj'o je svakome. I danas dan nam valja. Nismo tableta imali, to je nama raspoloženje bilo, za mene, za naše selo, za mnoga sela i narod koji se još nije vratio. Kad ih ćuje, valjda će reći: istina je ono, e 'nako što baja pjeva:
Evo mene dvan'est godine pored svoga praga
Svakome je u životu babovina draga, ejjj.....
"Nemam ništa u životu, imam dobru dušu. Dušu imam, dijelim svakome“
Sa ovakvom vedrinom duha i stvarni problemi u zapošljavanju i još nekim nedovršenim infrastrukturnim projektima, Fadilu i njegovim komšijama izgledaju lako rješivi jer ih nadvladavaju svojim optimizmom:
„Valjda će biti firmi, nekud ćemo imat' ovu djecu da zaposlimo. Evo imam ja ovdje dvoje deset godina na Birou. I komšije imaju. Ma sve u redu, život je prilično dobar. Nema ni govora. Biće i ove pomoći za ove puteve, ako Bog da. Donacije i nešto ovako. Ostalo je sve u redu. Hvala dragom Bogu, zadovoljan je narod.“
Sreća je, uči nas primjer Kruševa, očigledno stvar duše i ne treba je tražiti na pogrešnim mjestima - u čežnji za materijalnim ciljevima, slavom i lagodnim životom. Fadil Bešlija je bez sumnje pronašao vlastiti recept. Zadovoljan je onim što ima. Govori to i njegova pjesma za kraj:
„Meni pomoć nikad trebat' neće
Bolje živim od dva sina Heće
Dok je meni ovih mojih žica
Bolje živim i od Brankovića
Imo-nemo, isto mi se piše,
Danas bogat često kraće diše“
