Dostupni linkovi

Ljeto je i vrijeme kosidbe. Ovaj običaj u Bosni, jedan je od rijetkih koji se održao do danas. Na to, reportažom iz jednog sela kod Olova u srednjoj Bosni, podsjeća naš saradnik Kadir Plećan.

Avgustovsko jutro u selu Gurdići, u opštini Olovo. Vrijeme je kosidbe. Za one koji još ćute kosački nam, za one kojima buka motornih kosilica vrijeđa uši, jutarnje kucanje po žici britkih kosa znak je za okupljanje. Čim tanki čelik bude stanjen u novu oštricu, a prije no što rosa ustane, kreće se u njivu domaćina kosidbe. Danas je to Mušan Karaga, zvani Lilo.


„Kako si ti, domaćine?“

„Dobro.“

„Stigao si domaćine, je li? Prije nas, sačekao.“

„Pa domaćin mora ranije doći.“

„Da zapalimo, pa ćemo malo ove trave da oberemo...“


Kratak odmor, izbor kozbaše - onoga koji kosi prvi - i već padaju prvi otkosi. Ujednačene udarce i reski zvuk kosa s vremena na vrijeme zamijeni pjesma, opet tradiciji u čast.


Ulogu kozbaše domaćin je povjerio čovjeku koji je prije rata čak osam godina osvajao sva kosačka takmičenja postavljajući rekorde u ovoj disciplini. Durmo Kladanjčić:


„Nosio sam to prestižno mjesto, đe su stvarno dolazili kosci iz svih krajeva bivše Jugoslavije. Nama je određeno po pola duluma, đe smo se takmičili, tamo na Han Kramu. Pola duluma ja sam pokašo za 12 minuta i 56 sekundi. To je najuspješnije vrijeme - što nije nikad niko to vrijeme postigao. I jedan puta sam sam naoštrio kosu i pokosio sam pola duluma trave.“


Iako je koševina jedan od najtežih fizičkih poslova, snaga nije jedini i najbitniji faktor. Biti kosac na glasu značilo je imati dobru kosu, belegiju ili brus i znati pripremiti kosu. Ibrahim Karaga:


„Pa kosa nekad je bila kao kosačica sad. Trebaš to da zamisliš. Prije su ljudi gdje god čuju za kovača išao da naruči. Prije su s početka bile novošerke, iz Novog Šehera, ove su osvojile iz Mrkonjića. To je varsarka.“


Dok padaju novi otkosi, najstariji kosac prati kvalitet koševine. Mušan Karaga:


„Dobro, dobro. Dobro, bogami.“


Za njega je ručna kosidba više od pet decenija ne samo najvažniji posao nego pitanje ponosa i obaveze da se sačuva tradicija:


„Kad je fina družina, nije teško. U dobroj družini, s dobrijem koscima, dobrijem jaranima i kod dobrijeh, bezbeli, domaćina, nije to ništa teško. Jest da će tehnika osvojiti i osvojila je mnogo, ali neće moći usavršiti se toliko da u Bosni neće trebati kosa ni motika. More doći do nestašice i nafte i benzina, pa će se morati upravo na to vratiti. Ja smatram da će to najviše biti uzrok zbog kojeg će se omladina morati prihvatiti, ali je šteta što danas mnoga omladina ne zna, što ne mere, što je došlo do toga, ni za motiku ni za olovku.“


Kad padne i posljednji otkos, s pjesmom se kreće kod domaćina koševine. Kozbaša će dobiti poseban komad pečenja. Tako nalažu kosačka pravila, što se ovdje još uvijek poštuju i čuvaju, kao što se poštuje kosački dogovor da kosa ne smije dopasti hrđe - da bi u punom sjaju novoj travi pokazala svoju oštrinu.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG