Dostupni linkovi

Zahuktavanje konflikta


Gruzijska vojska pod vatrom ruskih snaga
Autor: C. J. CHIVERS, The New York Times


Nakon krvavog vojnog konflikta koji je izbio u zadnja tri dana između Rusije i Gruzije, čak su i veliki igrači bili iznenađeni brzinom kojom su manji pogranični sukobi prerasli u konflikt koji prijeti gruzijskoj vladi i samoj zemlji.

Nekoliko američkih i gruzijskih zvaničnika je izjavilo da prošle sedmice nije izgledalo da je Rusija odlučna da započne invaziju, za razliku od Afganistana 1979. godine kada su se sovjetske trupe nagomilale prije napada. Oni su dodali da su do prošle srijede ruske diplomate zagovarale pregovore između Gruzije i Južne Osetije, odmetnute regije gdje je sukob prerastao u potpuni rat.


“Izgleda da ovo nije unaprijed promišljeno, sa masovnim nagomilavanjem opreme”, izjavio je jedan visoki američki diplomata. “Noć prije sukoba, izgledalo je da Rusija igra konstruktivnu ulogu”.

I dok je intenzitet ruske invanzije iznenadio Gruziju i Zapad, godinama su postojali znaci da se Gruzija i Rusija tiho pripremaju za konflikt.

Nekoliko drugih dugoročnih faktora je takođe doprinjelo mogućnosti izbijanja rata. Oni prije svega uključuju vojne uspjehe Kremlja u Čečeniji. Oni su dali Rusiji smisao unutrašnje bezbjednosti koji joj je trebao da manevriše svojim trupama. Tu je još i obilna pomoć SAD gruzijskom predsjedniku Mikheilu Saakashviliu, kojeg Kremlj mrzi u političkom i u svakom drugom smislu.

Osim toga, pripremajući gruzijske vojnike za dužnosti u Iraku, SAD su pomogle ohrabrenoj Gruziji, možda nesvjesno, da uđe u bitku koju ne može dobiti.


Američki zvaničnici i jedan vojni oficir koji je radio sa Gruzijom su izjavili da bi, kao rezultat toga, rat mogao postati vanjskopolitička katastrofa za SAD, čiji je autoritet u regionu doveden u pitanje nakon što nije pomogla Gruziji ili spriječila da ruska vojska pojača napade.

Ruski birokratski i vojni temelji položeni su davno prije nego je 2004. godine na vlast došao Saakashvili, koji se pozicionirao kao jedan od najgromoglasnijih svjetskih kritičara Kremlja.


Pod predsjednišvom Vladimira Putina, Rusija je počela davati državljanstvo i izdavati pasoše gotovo svim punoljetnim stanovnicima Južne Osetije i Abhazije, mnogo većoj separatističkoj regiji gdje je Rusija takođe nagomilala trupe preko vikenda.


Zapad je bio skeptičan u zakonitost izdavanja ruskih pasoša hiljadama građana druge nacije.

“Dokument vas ne čini ruskim građaninom”, izjavio je jedan američki diplomata 2004. godine, nakon što je Rusija proširila program izdavanja pasoša.


Kremlj je postavio temelje za jedan od svojih argumenata za invaziju: ruska vojska dolazi u pomoć ruskim građanima koji su napadnuti od vanjskog neprijatelja.


Iako je Rusija godinama upozoravala, Saakashvili je bio sve hrabriji. Kada je Saakashvili postao predsjednik 2004. godine, četiri regije su bile van gruzijske kontrole. Ali, on je reintegrisao dvije manje regije, Ajariju 2004. godine i klanac Kodori 2006. godine sa svega nekoliko žrtava.


Pobjede su mu dale podstrek. On je zadržao nacionalnu reintegraciju kao prioritet u svojoj platformi.


Međutim, Rusija je uzvraćala Gruziji na više načina. Prekinula je vazdušne veze i poštu između dvije zemlje, zatvorila je granicu i zabranila uvoz iz Gruzije. U vrijeme vraćanja klanca Kodori pod gruzijsku kontrolu, Rusija je takođe konsolidovala svoju vlast nad Čečenijom, koju sada vodi lokalni lider Ramzan Kadyrov i čečenske snage koje podržava Kremlj.


Čečenija je godinama bila preokupirana ruskim snagama. Ali, Kadyrova snaga je omogućila Rusima da svoje snage preusmjere na druga područja.


Istovremeno, nakon inteziviranja prepirki između Gruzije i Rusije, jaka podrška Amerike Saakashviliju je stvorila tenzije u vanjskopolitičkom establišmetu u Washingtonu i kreirala suparnička gledišta.

Određeni diplomati smatraju Saakashvilija za političara koji bi mogao vratiti Gruziju na put zapadne demokratije i postati simbol promjena u politički samrtnim post-sovjetskim državama.


Ovakvo gledište je ohrabrilo Saakashvilija, koji je zamislio sebe kao vizionara koji vodi kolonu regionalnih demokratskih pokreta.

Druge diplomate zabrinjava Saakashvilijeva ličnost i njegove platforme koje, prema njihovim riječima, predstavljaju implicitan izazov Kremlju. Oni su zabrinuti da bi on mogao uvući SAD i Rusiju u prepirke koje Amerika ne želi.

Ruski stručnjaci kažu da kakve kod bile Saakashvilijeve zasluge, njegova impulzivnost i nacionalizam ponekad nadmašuju zdrav razum.

Rizik je pojačan činjenicom da SAD nisu ohrabrile mladu demokratiju Gruzije, nego su pomogle militarizaciju slabe gruzijske države.

Kada je došao na vlast, Saakashvili je odlučno podržao misiju SAD u Afganistanu i Iraku. U početku nije imao gotovo ništa praktično da ponudi. Gruzijska vojska je bila mala, loše vođena i slabo opremljena.


Ali, Saakashvilijev uspon se podudarao sa rastućom potrebom Amerike za političkom podrškom i stranim vojnicima u Iraku. Njegova ponuda u trupama podudarila se sa naporima Pentagona da u potpunosti reorganizira gruzijske snage.

Na višim nivoima, SAD su pomogle u stvaranju doktrine u gruzijskoj vojsci i obučavanju komadanata i oficira. Na nivou odreda, američki marinci i vojnici su trenirali gruzijske vojnike o osnovama ratovanja.


Gruzija je u međuvremenu počela da oprema svoje snage izraelskim i američkim naoružanjem, izviđačkim letjelicama, komunikacijama i raznom drugom opremom, novim borbenim vozilima i velikim zalihama municije.


Cilj je bio da se Gruzija primakne NATO standardima. Gruzijski zvaničnici su pozdravili ratničku obuku i novu vojnu opremu, te su jasno dali doznanja da smatraju učestvovanje u Iraku kao način da se pripremi gruzijska vojska za “nacionalnu reunifikaciju”, odnosno vraćanje Abhazije i Južne Osetije pod gruzijsku kontrolu.


Ali, prošle sedmice došlo je do sudara ovih politika. Jedan američki zvaničnik koji pokriva pitanja Gruzije, i koji je tražio da ostane anoniman, izjavio je da sve pošlo naopako.

On je dodao je da Saakashvili reagovao brzopleto i da je dao Rusiji povoda da napadne.

Ova invazija, kako je rekao zvaničnik, je nesrazmjerna i brutalna, te se postavlja pitanje koliko će daleko Rusija ići kako bi vratila Gruziju tamo gdje joj je mjesto.


Nije bilo znakova tokom vikenda da je Kremlj spreman da pregovara. S druge strane, nacionalno poniženje je u toku.


”Gruzijci su izgubili gotovo sve”, rekao je zvaničnik. “Mi smo im uvijek govorili: ‘Nemojte ovo raditi jer Rusi nemaju ograničene težnje”.

XS
SM
MD
LG