Dostupni linkovi

Odugovlačenje hapšenja skupo plaćeno


U intervjuu sa Srđanom Vukadinovićem, sociologom politike iz Podgorice, razgovaramo o hapšenju Radovana Karadžića sa sociološkog gledišta, o mitomanskoj svijesti, ali i o trenutnom djelovanju opozicije u Crnoj Gori.

Vukadinović: Karadžićevo hapšenje je, s jednog šireg sociološkog gledišta, značajno zbog najmanje dva-tri razloga. Prije svega pokazuje da je u Srbiji očito postojala jedna paralelna struktura koja je na jednoj strani štitila ratne zločince, a na drugoj pokušavala da oda utisak političara koji su spremni na evropske integracije i na sve moguće saradnje. Na žalost, to odugovlačenje sa hapšenjem Karadžića, a koliko sutra i Mladića i Hadžića, je dosta skupo plaćeno kada je u pitanju Srbija. Da je to urađeno prije mnogo godina, bio bi sasvim drugi odnos međunarodne zajednice i prema Kosovu i prema nekim drugim jako vitalnim pitanjima za Srbiju.

Mnogo je značajnija Karadžićeva priča, nego kazna koja će mu biti izrečena, ako bude. Jako je bitno da Karadžić ukaže na genezu zločina koji su se dešavali u Bosni i Hercegovini, za ono za šta je optužen, a prije svega da ukaže na genezu zločina kako se oni više ne bi ponavljali. Mrtvi se ne mogu vratiti svojim porodicama, ali će te porodice možda osjećati neku ličnu i emotivnu satifakciju zbog kažnjavanja svih osumnjičenih za ratne zločine. Za društvo i za cjelokupni ambijent je mnogo bitnije da se utvrde stvarni uzroci takvih zločina.

Naročito će biti značajno da Karadžić progovori o najvećem zločinu koji se dogodio u Srebrenici. To može da bude nešto što će značajno promijeniti tok stvari. Zločin se dogodio i nema 7.000 ljudi, ali događaj je mnogo ozbiljniji nego se sada predstavlja i u Tužilaštvu i u javnosti.

RSE: A kako objašnjavate to da se javnost i obični građani manje zanimaju za zločine, a više ih zanima to u kojoj je kafani Karadžić guslao, koji je jogurt pio ili ko mu je bila metresa?

Vukadinović: Srpska populacija živi u mitomanskoj svijesti, u nekim srednjovjekovnim zabludama, u određenim prošlovjekovnim frustracijama. U toj populaciji još uvijek živi ideja o vraćanju nekih granica prema Hrvatskoj i prema Bosni, još uvijek je prisutna u toj populaciji ideja o nekoj velikoj državi, iako poslije Kosova više ne može postojati niti ideja o velikoj Srbiji.

Da bi se ta mitomanska svijest promijenila i da bi došlo do tranzicije te svijesti, treba jako puno vremena, ali ako pohranjujete tu svijest epskom poezijom, guslanjem i pričama, ta populacija danas mnogo više brine o tome gdje je Radovan Karadžić pio, kako se oblačio i šta je radio, nego stepen njegove stvarne odgovornosti.

Mnogo više bi trebalo da brine da on stvarno progovori o uzrocima te pojave koja se dešavala, makar sa srpske strane, jer drugi treba da progovore sa njihovih strana. To je zapravo i jedini način da se krizni momenti na Balkanu riješe, da svako sa svoje strane sagleda svoje nedostatnosti, da svako sa svoje strane otvoreno progovori o svojim slabostima, da svako sa svoje strane ukaže na ljude koji pripadaju sopstvenom nacionalnom, etničkom, političkom ili društvenom korpusu, koji su činili to zlo, ne samo kao neposredni izvršioci tih zlodjela, nego i kao ideolozi.

Sve to kada zbrkamo u jedan lonac mitomanije danas imamo to da je ljudima jako žao što je uhapšen neko ko je osumnjičen za zločine, da se zapravo likuje i veliča neko ko ima veoma mali stepen ponosa i dostojanstva. Upravo zbog tih osumnjičenih za ratne zločine Srbija je tu gdje je. Možda je to pokušaj jedne proevropske vlade da povrati neke pozicije jedne zemlje koja može da bude najmoćnija zemlja na Balkanu, koja može da bude i politički i društveni stožer jer je najmnogobrojnija i ima najznačajnije resurse.


RSE: Da li Crna Gora po vama zaista ulazi u parlamentarnu krizu? Za sada sve podsjeća na već viđeno - opozicija van Parlamenta uvjerena u djelotvornost bojkota i vlast koja gotovo sa ohološću brzometno usvaja mnoge i značajne zakone.

Vukadinović: Takvo djelovanje opozicije najviše odgovara vladajućoj Demokratskoj partiji socijalista. Demokratska partija socijalista u uslovima kada uvijek uzima apsolutnu većinu dominira u Skupštini, u kojoj može da usvoji bilo šta. Ne može biti govora o nikakvoj parlamentarnoj krizi. Vjerovatno će neko iz međunarodne zajednice nagovoriti opoziciju da se vrati u Parlament ili možda da se vrati do nekih sljedećih parlamentarnih izbora jer će zbog ovakve opozicije vladajuća elita uzeti apsolutnu većinu. Vidi se da se vladajuća Demokratska partija socijalista igra sa opozicijom.

U onom trenutku kada su bili prvi parlamentarni izbori, 2006. godine, Demokratskoj pariji socijalista je odgovarala promjena na opozicionoj političkoj sceni. Odgovaralo joj je da stvori nekoga ko će biti lider te opozicije, a to je tada bila Socijalistička narodna partija. U lidera je promovisana jedna nova politička grupacija - Pokret za promjene.

Na predsjedničkim izborima se uvidjelo da Pokret za promjene, kako je bio suviše kritičan prema vlastima, je veoma brzo izgubio tu poziciju na crnogorskoj opozicionoj liderskoj sceni i da je vladajuća elita promovisala novog lidera opozicije - Srpsku listu.

Sada se vidi, po nekim anketama koje se sprovode u Crnoj Gori, da je očito namjera da se na sljedećim parlamentarnim izborima, 2009. godine, ponovo povrati na čelo opozicione scene i na vrh opozicione ljestvice Socijalistička narodna partija. Vidimo neke ankete koje ukazuju na to da ta partija naglo raste i da njena popularnost kod birača raste.

O parlamentarnoj krizi ne može biti govora jer opozicija nema mogućnosti, nema instrumente, nema parlamentarne kanale sa kojima može da proizvede jednu takvu krizu, budući da će vladajuće elite usvajati sve zakone, sve uredbe i sve dokumente koji se traže od najvišeg zakonodavnog organa Crne Gore. Mislim da o političkoj krizi ne može biti govora jer je čito da se sprema za izbore.

Teško je očekivati da će se bilo što bitnije promijeniti na političkoj sceni Crne Gore kada je u pitanju apsolutni uticaj vladajućih elita. Promijenit će se samo lider na opozicionoj sceni Crne Gore i ništa više. Upravo ovakav način ponašanja - bojkot Parlamenta, nejedinstvo opozicije, nemogućnost usaglašavanja, čak i kada se čini da će se to postići - najviše ide na ruku vladajućim crnogorskim elitama.

RSE: Da li vidite istinsku alternativu vladajućoj koaliciji, obzirom da ste i sami rekli da priča o udruženoj opoziciji zvuči neuvjerljivo i da nema naznaka da izlazimo iz labirinta u kojoj apsolutno vlada jedna partija - i u politici i u ekonomiji i u kulturi?

Vukadinović: Teško je moguća bilo kakva alternativa vladajućim elitama u Crnoj Gori iz razloga što je opozicija jako heterogena. Kada imamo takvu, ideološki i politički potpuno razjedinjenu i potpuno suprotstavljenu, crnogorsku opoziciju, a na drugoj strani imamo potpunu nesaglasnost oko dogovora i oko najmanjih rješenja, bilo programskih, bilo kadrovskih, onda je jasno da se veoma teško može uraditi nešto da bi se ograničila apsolutna vlast Demokratske partije socijalista, vladajuće koalicije u Crnoj Gori.

U takvim uslovima se opozicija pokazuje potpuno nedostatnom da ograniči tu apsolutnu vlast. Opozicija sama tu neće moći ništa da uradi po pitanju toga ko će biti lider na njenoj sceni, već će tu vladajuće elite vješto dirigovati tu kampanju i na lidersku scenu će smjestiti onu grupaciju koja najviše bude odgovarala vladajućim elitama. Po svojoj prilici, pošto su Pokret za promjene i Srpska lista ispucale svoj bonus liderstva na opozicionoj sceni, sada je red na Socijalističku narodnu partiju.

XS
SM
MD
LG