Dostupni linkovi

Komentar: Henry A. Kissinger (bivši američki diplomata i dobitnik Nobelove nagrade za mir), objavljen u International Herald Tribune.

Neuobičajena mudrost pratila je inauguraciju Dmitrya Medvedeva za predsjednika Rusije, kao nastavak dominacije Kremlja i pouzdane vanjske politike tokom dva mandata predsjednika Vladimira Putina. Moja posjeta Moskvi i prilika da se sastanem sa vodećim ličnostima političkog života, kao i sa predstavnicima različitih grupa u poslovnim i intelektualnim krugovima, uvjerila me je da ova ocjena previše uprošćena i preuranjema.


Iz jednog razloga, nova struktura vlasti u Moskvi izlgeda više složena u poređenju sa njenom mudrošću. Uvijek se pitalo zašto bi Putin - ukoliko je njegov primarni cilj bio da zadrži vlast na vrhuncu svoje popularnosti koja bi mu omogućila da promijeni Ustav kako bi produžio mandat - izabrao komplikovan i nesiguran put, postavši predsjednik Vlade.


Moj utisak je da je u toku nova faza ruske politike. Izjava da predsjednik kreira vanjsku i bezbjednosnu politiku, a da predsjednik Vlade implementira njen dio, postala je mantra ruskih zvaničnika, od Medvedeva do Putina. Nisam susreo nijednog Rusa u ili van Vlade koji je sumnjao da je na sceni neka raspodjela vlasti, mada su bili nesigurni u njen ishod.

Putin je ostao moćan i jako uticajan. Vjerovatno je dao sebi zadatak da prati rad svog nasljednika; moguće je da drži otvorenom opciju da postane predsjednički kandidat u budućnosti.


Šta god bio krajnji ishod, izbor novog predsjednika označio je tranziciju iz faze konsolidacije u perod modernizacije. Rastuća kompleksnost ruske ekonomije je proizvela potrebu za predvidive zakonske procedure, kao što je Medvedev i nagovijestio. Rad ruske Vlade sa dva centra moći, barem u početku, mogao bi izgledati kao početak evolucije prema formi bez čekova i salda.


Kakve su implikacije američke vanjske politike?


Tokom slijedećih šest mjeseci, Rusija će biti zaokupljena izradom praktičnih sredstava kako bi napravila razliku između plana i implementacije nacionalne vanjske politike. Administracija Georgea W. Busha i predsjednički kandidati mudro bi postupili da ostave Rusiji prostora da sredi ova pitanja tako što će se suzdržati od javnih komentara.

Još od raspada Sovjetskog saveza 1991. godine, američka administracija je djelovala kao da je njen prioritetni zadatak da stvori demokratsku Rusiju. Optuživanje Rusije da ne čini dovoljno te utrka za nadmoć nakon Hladnog rata bila su česta.

Politika nametljivog uplitanja u to šta Rusi misle o sebi nosi rizik ometanja geopolitičkih i moralnih ciljeva. Neosporno postoje grupe i pojedinci u Rusiji koji očekuju od Amerike da pomogne u razvoju demokratije. Ali, skoro svi posmatrači se slažu da većina Rusa smatra Ameriku arogantnom i odlučnom da zaustavi oporavak Rusije. Više je vjerovatno da će takvo okruženje ohrabriti nacionalistički i konfrontirajući odgovor, nego demokratski razvoj.


Bilo bi šteta da prevlada ovakvo raspoloženje. Na više načina mi smo svjedoci jednog od najobećavajućih perioda u ruskoj istoriji. Izloženost modernim otvorenim društvima i anganžman sa njima više je inteziviran nego u prethodnom periodu ruske istorije – čak i u lice nesretnih represivnih mjera. Mi možemo više uticati na njih tako što ćemo biti strpljivi i imati razumjevanja, nego javnim uvjeravanjima i vrijeđanjem.


Ovo je mnogo važnije jer geopolitička realnost pruža neuobičajenu šansu za stratešku saradnju između bivših suparnika Hladnog rata. Rusija i SAD zajedno kontrolišu 90 procenata svjetskog nuklearnog oružja. Rusija je teritorijalno najveća, i graniči sa Evropom, Azijom i Bliskim Istokom. Napredak ka stabilnosti, u pogledu nuklearnog oružja, na Bliskom Istoku i u Iranu, zahtjeva rusko-američku saradnju.


I pored konfrontirajuće retorike, ruski lideri su svjesni svojih strateških ograničenja. U stvari, ja bih zaista okarakterisao rusku politiku pod Putinom kao traganje za pouzdanim strateškim partnerom, sa Amerikom kao pogodnim izborom. Ruska turbulenta retorika u zadnjih nekoliko godina dijelom odražava frustraciju jer za njih Amerika izgleda nepristupačna u njihovom traganju za ovakvim partnerom. Dva izbora za Dumu i predsjednika su takođe dala ruskim liderima podsticaj da prizivaju nacionalna osjećanja nakon deset godina ponižavanja. Ova obilaženja ne odražavaju realnost. Ova pitanja dominiraju politčkim dnevnim redom: bezbjednost; Iran; odnosom Rusije prema bivšim republikama Sovjetkog saveza, naročito Ukrajinom.


Zbog svoje nuklearne nadmoći, Rusija i Amerika imaju posebnu obavezu da preuzmu vodeću ulogu u rješavanju globalnih nuklearnih pitanja, kao što je širenje nuklearnog oružja. Na četiri pitanja se mora odgovoriti: Da li se Rusija i SAD slažu o prirodi izazova da Iran proizvede nuklearno oružje? Da li se slažu o statusu iranskog nuklearnog programa? Da li se slažu da je diplomacija način da se izbjegne opasnost? Da li se slažu o mjerama koje treba poduzeti ukoliko dimplomacija ne pomogne?


Moj je utisak da priličan konsenzus postoji između SAD i Rusije oko prva dva pitanja. Što se tiče ostala dva, obje stane
moraju znati da nijedna nije u mogućnosti da sama prevaziđe taj izazov, ili možda sa ogromnim poteškoćama. Pitanje odnosa sa Ukrajinom doseže do shvatanja i Amerike i Rusije o prirodi međunarodnih pitanja. Autentična nezavisnost za Ukrajinu je ključna za mir u međunarodnom sistemu i mora u potpunosti biti podržana od SAD. Ali, kretanje zapadnog sistema bezbjednosti od rijeke Albe do približavanja Moskvi, donosi rusko odbijanje u smislu da će Rusija kasnije kočiti rješavanje ostalih pitanja. Obje strane moraju utvrditi mogućnosti napretka o ostalim pitanjima.

Deklaracija iz Sochia između Busha i Putina iz aprila ove godine predviđa mapu puta za strateški dijalog između dvije strane. Ostaje na novim administracijama u Rusiji i Americi da joj daju operativni sadržaj.

XS
SM
MD
LG