Dostupni linkovi

U okviru ciklusa Utisak sedmice, crnogorski akademski slikar Zoran Živković je kao svoj utisak sedmice odabrao Prijedlog zakona o slanju crnogorskih vojnika u međunarodne misije i najavu da će na kampanju za ulazak u NATO biti utrošeno 350.000 eura. U tome vidi novi koncept militarizacije Crne Gore.

Živković: Iskustvo devedesetih, ali čini mi se i neko dublje istorijsko iskustvo Crne Gore, je da su nam nepotrebne sve ratne avanture, mimo onih elementarnih koje znače odbranu elementarnog suverenitet. Prosto je nevjerovatno da jedna nepromijenjena vlast, koja se nije dovoljno suočila ni sa posljedicama sopstvenog vladanja devedesetih i sopstvenim ratnim iskustvima, ima namjeru da radi nešto slično. Jednako nevjerovatno je i to da se radi o koaliciji dvije lijeve stranke. U situaciji u kojoj čitav svijet traži prostor da se udalji od jednog rigidnog imperijalističkog ili kvazi globalističkog koncepta Bušove administracije, mi usvajamo takav model. Imam utisak da se ponovo, kao i u vrijeme Miloševića, crnogorska vlast vezuje za pogrešne modele.


RSE: Da li to znači da ste vatreni zagovornik ne ulaska Crne Gore u NATO?


Živković: Vatreni sam zagovornik svega što znači diskontinuitet u nekoj ratnoj ili vojnoj tradiciji Crne Gore, svega što znači demilitarizovan i dobronamjeran status Crne Gore, jedno poimanje Crne Gore bez potrebe da se lati oružja. To je ono što me zanima. Kakav oblik to može ili treba da ima, sasvim je svejedno. Možemo biti u NATO paktu, ali bez oružja. Volio bih, ako je to moguće, da budemo u potpunosti neutralni, ali ako je to već izazov okruženja i vremena u kojem živimo, makar da budemo bez potrebe da naše ljude šaljemo u razne ratne avanture.


RSE: Vi ste nedavno skrenuli pažnju svojim nastupom na okruglom stolu u Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti. Rekli ste da ne postoji neophodna etička distanca intelektualnih, akademskih i umjetničkih krugova prema političkoj eliti, već umjesto toga imamo pristajanje na podređenost i podsticanje vlasti u razaranju građanskog morala. To prilično odzvanja u ušima onih koji to hoće da čuju. Zašto ste Vi jedan od rijetkih stvaralaca koji je na taj bolno ogoljen način progovorio o našoj stvarnosti?

Sami intelektualci i njihova strukovna udruženja su kao prvu stvar u toj službi različitih, vrlo loših, destruktivnih postupaka i energije vlasti pristali da budu nešto što će im kasnije oduzeti pravo da se pozivaju na sopstveni autoritet.

Živković: Moguće je da je to zbog toga što sam, osim obrazovanja koje je u sferi umjetnosti, prije toga završio Pravo u Beogradu i na neki način poznajem državu, njene mehanizme, njene obaveze i jednu zonu odgovornosti koju država ima u odnosu na njene institucije koje kreiraju stvaralački i kulturni život. Sami intelektualci i njihova strukovna udruženja su kao prvu stvar u toj službi različitih, vrlo loših, destruktivnih postupaka i energije vlasti pristali da budu nešto što će im kasnije oduzeti pravo da se pozivaju na sopstveni autoritet. Intelektualci bi trebali da imaju etiku poput one iz afere Drajfus, Emila Zole, da prepoznaju probleme kao opšte i da ne razmišljaju samo o svojim pojedinačnim potrebama. Nemoguće je u takvom kontekstu ostati autorativan i prepoznatljiv kao umjetnik i intelektualac.


RSE: U kojoj mjeri je politika kod nas uspjela da degradira umjetnost? Koliko se tu uopšte stvaraju pretpostavke za formiranje prepoznatljivog kulturnog identiteta Crne Gore ako "oni koji bi trebali da budu društvena avangarda rado mijenjaju potrebu za istinom i vrlinom sa konformizmom i privilegijama"?


Živković: U tom slučaju manje trpi umjetnost. Umjetničko stvaralaštvo, kao vitalnije i življe, naći će formu. U krajnjem slučaju, svi naši najbolji umjetnici najčešće rade vani i dolazi do impresivnih rezultata. U ovom slučaju, najviše se ponižava država, njene institucije i njen ugled i u tom smislu je moja bojazan veća. Naravno, gube i svi pojedinačni stvaraoci koji, iz potrebe da budu udobnije zbrinuti, gube umjetnički ili stvaralački dar. Ono što je najvrednije, nekako će preživjeti i vjerujem da je umjetnost jednog jakog, vitalnog i neizmjerljivog duha i da će naći forme opstanka. Problem je što će se Crna Gora, za koju sam po više različitih osnova zainteresovan, lošim odabirom i lošim odnosom prema institucijama i umjetničkom stvaralaštvu, prepoznati kao loše organizovana država i na neki način narušiti sopstveni ugled. U tome, iako gubi umjetnost na nekim pojedinačnim ili trenutnim realizacijama, država gubi trajnije i dublje.


RSE: Koliko će prilike u našoj kulturi, posebno u slikarstvu, biti izmijenjene donošenjem prvog Zakona o kulturi, koji bi, prije svega, trebao normativno i institucijalno da uredi tu oblast društvenog života u post referendumskoj Crnoj Gori?


Živković: Taj Zakon sam svega jednom pročitao, više pregledao. Način na koji je donesen, način na koji se planira javna rasprava i rokovi s tim u vezi, zaista upućuje na neozbiljnost. Taj zakon je neka verzija srpskog Nacrta zakona o kulturi. Drugačije je da se taj opšti ili javni interes i demokratičnost u postupanju ipak kvalitetnije garantuje u tom srpskom zakonu. Kod nas je previše odrednica. Gotovo da o tome uvijek odlučuje Vlada na prijedlog Ministarstva, pa i kada je u pitanju postojanje Nacionalnog vijeća ili savjeta koji treba da bude nosilac nacionalnog programa u kulturi, kao ključna platforma za kulturnu politiku države. Ne postoje kriteriji za izbor članova Nacionalnog savjeta. Imenovanje samostalnih umjetnika, istaknutih umjetnika i direktora uvijek su, i gotovo na identičan način, u nekom centralističkom ili kvazi neoliberalnom konceptu. To govori o ideji da taj Zakon neće ništa bitno promijeniti, niti da oni koji ga donose vjeruju da će nešto bitnije promijeniti.

RSE
: Nedavno ste imali izložbu u Berlinu, pravom mjestu za prezentovanje radova koji se bave socijalnom transformacijom bivših komunističkih društava. Šta vaši radovi pokazuju? Šta je zamijenilo gotovo elementarnu potrebu za slobodom u post-tranzicionim društvima kapitalističke privrede?


Živković: Izložba koju sam nazvao Doprinos Istoka je jedna postranzicijska slika zemalja Istočne Evrope, predstavljena kroz portrete porno glumica. Čini mi se da kako god Istočna Evropa u komunističkom vremenu imala jedan identitet koji je u privrednom, ekonomskom, pa i političkom smislu bio u mnogo čemu manjkav, postojali su određeni dobri duhovi koji nisu bili pod naglim zaletom jakih profitnih potreba kao formom slobodnog tržišta. Na neki način je pornografija, kao jedan od simbola Češke i Mađarske, bila nekakva najubjedljivija tačka po kojoj se sadašnji identitet tih društava mogao prikazati. Radi se o porno glumicama koje su rođene u vremenu istočnoevropskog komunizma i koje su postale neka vrsta medijskih ili socijalnih ikona tih društava, u jednoj sferi koja je u svakom smislu kapitalistička.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG