Bilo je puno riječi u ovoj kampanji kojem neprijatelju Amerike bi budući predsjednik trebalo da se ponizno obrati za razgovor. Prava istina, koju bi naredni predsjednik mogao da otkrije, je kako malo zemalja zapravo čeka na naš poziv. Teško se i prisjetiti vremena kada se više pomjeranja u globalnoj ravnoteži moći događalo gotovo istovremeno – a tako malo u američku korist.
Počnimo od najdubljeg: Sve više sam ubijeđen da najveći spoljnopolitiški promašaj odlazeće administracije nije neuspjeh u ratu u Iraku. To je jedan sa mnogo većim posljedicama neuspjeh nakon 11. septembra, koji je pokazao nedostatak uspješne i energične politike Bijele kuće.
Smeta mi što bi predsjednik Buš radije otputovao dva puta u Saudisku Arabiju i molio tamošnjeg kralja da zaustavi rast cijena nafte, nego da pozove Amerikance da voze 55 milja na sat, kupe automobile koji troše manje goriva ili da uvede porez na karbon i benzin što bi možda pomoglo da se oslobodimo onoga što on naziva našom ,,naftnom zavisnošću".
Neuspjeh Buša da do kraja pokrene najmoćniju i najinventivniju mašinu na svijetu - američku ekonomiju - da pronađe odgovarajuću alternative za naftu. U međuvremenu, zemlje koje imaju centralizovan sistem kontrole i proizvodnje goriva, od Rusije do Venecuele snašle su se bolje i zahvaljujući tome nastoje da reoblikuju globalnu politiku na svoj način.
Uspjeh na polju nafte i energenata tim zemljama omogućiće i veću moć. Prema izvještaju energetskog eksperta Gala Lufta , koji je prezentovao kongresmenima u srijedu, sa cijenom nafte 200 dolara za barel OPEK bi (hipotetički rečeno) za svega mjesec mogao da kupi Američku banku, ,,Epl kompjutere" za sedmicu, a ,,Dženeral motors" za 3 mjeseca.
Ali to nije sve. Dvije knjige koje su nedavno izdate opisuju upravo dvije druge velike teme. ,,Post- američki svijet" Farida Zakarija i ,,Superklasa" Dejvida Rotkofa. Ključna teza profesora Zakarija ima mnogo toga unikatnog - rast ostalih: Kine, Indije, Brazila i čak mnogo manjih igrača na globalnoj sceni napraviće ambijent u kojem će mnoge druge zemlje polako da dostižu ekonomski nivo SAD i da se samo afirmišu u svakom domenu.
Predugo je Amerika, smatra Zakari, koristila svoja velika prirodna bogatstva, svoja naučna istraživanja, slobodno tržište i različite ljudske potencijale i glumila da će sve to zauvijek moći da nadomjesti nizak nivo štednje i odsustvo sistema zdravstvene zaštite ili bilo kakvog strateškog plana kojim bi ojačali našu kompetitivnost.
,,To je bilo u redu u svijetu u kojem ostale države nijesu aktivnije učestvovale,“ primjećuje Zakarija, ali sada, navodi, najbolje od tih zemalja napreduju veoma brzo, dobro privrjeđuju, više štede i razmišljaju dugoročno. “Oni su usvojili naše lekcije i igraju našu igru," kaže profesor. "Ako ne popravimo naš politički sistem i počnemo da razmišljamo strateški kako da poboljšamo našu kompetitivnost, SAD rizikuju da će njihov jedinstveni pološaj i uticaj u svijetu slabiti dok će drugih - rasti."
Dok bude sjedio na mjestu koje mu je ostavio Džordž Buš, budući predsjednik moraće da se suoči sa novim rastućim državama, moćnim pojedincima i mrežama. “Nazovite to trostrukim nedostatkom," kaže profesor Rotkof.
"Fiskalni deficit zbog kojeg ćemo uskoro morati da biramo između realno postavljenog sistema zdravstva, dobrog obrazovanja, odgovarajuće infrastrukture i tradicionalnih nivoa utroška za odbranu, trgovinskog deficita koji je pokazao našu slabost u odnosu na ostale zemlje i, na kraju, i geopolitičkih promašaja kao što je Irak, što može da bojažljivošću da stojimo tamo gde moramo da stojimo.”
Prvo pravilo rupe je kada se već nađete u jednoj prestanite da kopate, kada kopate tri, dobro prionite na posao.
Počnimo od najdubljeg: Sve više sam ubijeđen da najveći spoljnopolitiški promašaj odlazeće administracije nije neuspjeh u ratu u Iraku. To je jedan sa mnogo većim posljedicama neuspjeh nakon 11. septembra, koji je pokazao nedostatak uspješne i energične politike Bijele kuće.
Smeta mi što bi predsjednik Buš radije otputovao dva puta u Saudisku Arabiju i molio tamošnjeg kralja da zaustavi rast cijena nafte, nego da pozove Amerikance da voze 55 milja na sat, kupe automobile koji troše manje goriva ili da uvede porez na karbon i benzin što bi možda pomoglo da se oslobodimo onoga što on naziva našom ,,naftnom zavisnošću".
Neuspjeh Buša da do kraja pokrene najmoćniju i najinventivniju mašinu na svijetu - američku ekonomiju - da pronađe odgovarajuću alternative za naftu. U međuvremenu, zemlje koje imaju centralizovan sistem kontrole i proizvodnje goriva, od Rusije do Venecuele snašle su se bolje i zahvaljujući tome nastoje da reoblikuju globalnu politiku na svoj način.
Uspjeh na polju nafte i energenata tim zemljama omogućiće i veću moć. Prema izvještaju energetskog eksperta Gala Lufta , koji je prezentovao kongresmenima u srijedu, sa cijenom nafte 200 dolara za barel OPEK bi (hipotetički rečeno) za svega mjesec mogao da kupi Američku banku, ,,Epl kompjutere" za sedmicu, a ,,Dženeral motors" za 3 mjeseca.
Ali to nije sve. Dvije knjige koje su nedavno izdate opisuju upravo dvije druge velike teme. ,,Post- američki svijet" Farida Zakarija i ,,Superklasa" Dejvida Rotkofa. Ključna teza profesora Zakarija ima mnogo toga unikatnog - rast ostalih: Kine, Indije, Brazila i čak mnogo manjih igrača na globalnoj sceni napraviće ambijent u kojem će mnoge druge zemlje polako da dostižu ekonomski nivo SAD i da se samo afirmišu u svakom domenu.
Predugo je Amerika, smatra Zakari, koristila svoja velika prirodna bogatstva, svoja naučna istraživanja, slobodno tržište i različite ljudske potencijale i glumila da će sve to zauvijek moći da nadomjesti nizak nivo štednje i odsustvo sistema zdravstvene zaštite ili bilo kakvog strateškog plana kojim bi ojačali našu kompetitivnost.
,,To je bilo u redu u svijetu u kojem ostale države nijesu aktivnije učestvovale,“ primjećuje Zakarija, ali sada, navodi, najbolje od tih zemalja napreduju veoma brzo, dobro privrjeđuju, više štede i razmišljaju dugoročno. “Oni su usvojili naše lekcije i igraju našu igru," kaže profesor. "Ako ne popravimo naš politički sistem i počnemo da razmišljamo strateški kako da poboljšamo našu kompetitivnost, SAD rizikuju da će njihov jedinstveni pološaj i uticaj u svijetu slabiti dok će drugih - rasti."
Dok bude sjedio na mjestu koje mu je ostavio Džordž Buš, budući predsjednik moraće da se suoči sa novim rastućim državama, moćnim pojedincima i mrežama. “Nazovite to trostrukim nedostatkom," kaže profesor Rotkof.
"Fiskalni deficit zbog kojeg ćemo uskoro morati da biramo između realno postavljenog sistema zdravstva, dobrog obrazovanja, odgovarajuće infrastrukture i tradicionalnih nivoa utroška za odbranu, trgovinskog deficita koji je pokazao našu slabost u odnosu na ostale zemlje i, na kraju, i geopolitičkih promašaja kao što je Irak, što može da bojažljivošću da stojimo tamo gde moramo da stojimo.”
Prvo pravilo rupe je kada se već nađete u jednoj prestanite da kopate, kada kopate tri, dobro prionite na posao.
