gdje su se srpski demonstranti sukobili sa pripadnicima NATO-a. Nakon okršaja, taj dio grada ličio je na pejzaž poslije bitke.
(Komentar Gojka Berića preuzet iz "Oslobođenja")
Na ulicama prekrivenim kršom još su se dimila izgorjela vozila, a o žestini sudara svjedočile su lokve krvi i mecima izrešetani psi lutalice. Prizor su upotpunjavali bodljikava žica i tenkovi i helikopteri KFOR-a, koji je na silu odgovorio silom i uspostavio "red i mir". Bilans ovog obračuna je oko stotinu povrijeđenih i ranjenih na obje strane. Jedan policijski oficir iz Ukrajine je od zadobijenih povreda umro u prištinskoj bolnici. Biće sahranjen uz licemjerne počasti, jer nema odgovora na pitanje zašto je, i u ime čega, ovaj 25-godišnjak izgubio život na Balkanu.
Detonator ovih nereda sa tragičnim i dugoročnim posljedicama aktiviran je u Beogradu, po već poznatom scenariju "loše budućnosti", koji je u Srbiji na snazi još od vremena Slobodana Miloševića. Krvavi sukob nije bio spontan, niti je izbio slučajno. Prethodili su mu nasilno uklanjanje carinskog punkta na graničnom prelazu Merdar, pokušaj pripadnika nekakve paravojne formacije da uđu na Kosovo, potom pokušaj da se pruge na tom dijelu nove države stave u posjed željeznica Srbije i, na kraju, zauzimanje zgrade Suda u dijelu grada u kojem Srbi čine nadmoćnu većinu. Izgleda da kosovski Srbi nisu izvukli nikakvu pouku iz povijesti raspada Jugoslavije, konkretnije - iz kninske avanture poznate kao "balvan revolucija".
Kratki pregled raspadanja bivše države ukazuje na jednu po Srbe izvan Srbije poražavajuću činjenicu: kad god je Beograd ispoljavao napadnu brigu o njima, oni su nastradali. Bili su običan kusur u prebijanju Miloševićevih "istorijskih računa" sa drugima, u prvom redu s Tuđmanom. Milošević je hrvatske Srbe cinično huškao na pobunu i obilato ih snabdijevao gvožđurijom i municijom iz skladišta JNA, iako je znao da ih to vodi u propast. U posljednjem činu njihove drame, kad je zagustilo i kad ih je počelo snalaziti sve ono što su prethodno oni sami činili Hrvatima, on ih je s prezirom ostavio na cjedilu. Povijest ih je kaznila njihovim praktičnim nestankom iz Hrvatske.
Pošto je tako "izgubio" četvrtinu Hrvatske, Milošević je računao da će kao svoj ratni plijen zgrabiti polovinu Bosne i Hercegovine, ali mu je on u Dejtonu izmakao. Ipak, ne može se reći da u Bosni nije ostvario nikakav rezultat: masovnim ratnim zločinima i progonima Bošnjaka i Hrvata stvorena je etnički čista Republika Srpska. Ali, ta Pirova pobjeda je plaćena najsramotnijom cijenom koja postoji - moralnim porazom srpskog naroda, čije će istorijsko pamćenje vječito biti opterećeno genocidom u Srebrenici, smrtonosnom opsadom Sarajeva, konclogorima i užasnim zločinima nad nesrpskim stanovništvom. U bilans tog poraza, kao njegove ključne figure, spadaju vodeći haški optuženici, bjegunci Karadžić i Mladić, zajedno sa još najmanje desetak hiljada ratnih zločinaca koje su regrutovali i koji i dalje slobodno žive u Republici Srpskoj, jednoj apsolutno fašističkoj tvorevini, koliko god se neko toj sintagmi opirao.
Što se Kosova tiče, ono više nikada neće biti u sastavu Srbije. Uzgred budi rečeno, ova konstatacija bi morala biti lišena svake pakosti ili trijumfalizma. Međutim, nasilje kao izraz iracionalnog otpora stvarnosti samo pogoršava položaj preostaih Srba na Kosovu. Svaki bačeni kamen ili molotovljev koktel, a pogotovo ispaljeni metak na pripadnike međunarodnih snaga vratiće se kosovskim Srbima kao bumerang. Teško je reći zašto se ni početkom 21. stoljeća milioni Srba nisu uspjeli otrijezniti od svog istorijskog pijanstva. Možda će im u tome, bar kad je o Kosovu riječ, pomoći slijedeći aforizam Dragana Šišića: "Teško je sačuvati Kosovo. Ono je na zemlji, a mi smo u oblacima."
Sukob na Kosovu je privremeno "zamrznut", ali nacionalistička nomenklatura u Beogradu neće odustati od namjere da, igrajući na propalu kartu "Kosovo je Srbija", drži u napetosti cijeli region. Sutradan po izbijanju nemira, u Kosovsku Mitrovicu je otišao Slobodan Samardžić, ministar za Kosovo i Metohiju u Koštuničinoj vladi, kako bi demonstrante pozvao na red, mir i disciplinu. Učinio je to tako što ih je pozvao na osvetu: "Ono što su nam uradili, vratićemo im." Uzgred im je prenio Koštuničinu poruku: neka imaju povjerenja u Beograd. Sve to u cilju da "Kosovo bude Srbija, a Srbija Kosovo". Ako Koštunica želi da Kosovska Mitrovica postane "kosovski Bejrut", onda njegov ministar nije mogao odabrati učinkovitiji govor.
