Lukašenko: Ponosni diktator

Ljudi ne razumiju sta je najveci problem sa diktaturom. To se jasno vidi i iz neprekidnog glorifikovanja perioda kada smo zivjeli u Titovoj diktaturi. Kako se jedan diktator ponasa, moze da varira. Neki (Tito) su rafinirani, lukavi, a drugi grubi i agresivni (Causevsku, Idi Amin). Naravno mnogi ce platiti glavom, ali lukaviji diktator obicno izdrzi duze, jer jednostavno, ne isprovocira bunt. Ali ono sto je najveci problem svake diktature, to je sto uobicajeni politicki zivot zamre i nestane. Kao snijeg u proljece, sve se otopi i presahne. Nema vise partija, borbe medju partijama, transparentnosti politickog procesa, kontrole opozicije, kontrole medija nad procesima, nema vise nezavisnog sudstva, nema jednostavno toliko potrebnog treninga politicke borbe. Jer politicka borba jeste produkt koji se kroz dugo vrijeme razvija, podesava, fino stimuje, koriguje, prati odgovarajucim zakonima. Jedan primjer iz Skandinavije. Vlada je sklopila posao sa jednom arapskom dikaturom oko proizvodnje oruzja. Poslije je predstavnik vlade tvrdio da nije imao pojma. Brze bolje su unistili prepisku sa diktaturom. Ali. Novinari imaju uvid i otkrili su da je prepiska unistena. Sve je izbilo u javnost. Rezultat? Da, sledeci put se niko nece usuditi. I to je - proces. Ne moze postati preko noci. I to smo i mi iskusili na svojoj kozi. Kada je Tito konacno otisao, ostao je politicki vakuum koji je onaj cirkus od putujucih predsjednika trebao da popuni. A isti poltronski mediji, isto nezavisno pravosudje i isti politicki slijepi biraci koji nista ne razumiju.