Četvrtak, 24. april/travanj 2014, 06:29 CET

Programi / Tema sedmice

Umjetnici regiona: Priznati u svijetu, zanemareni kod kuće

Danis Tanović na dodjeli Zlatnog medvjeda za film "Epizoda u životu berača Željeza", Berlinale, februar 2013.
Danis Tanović na dodjeli Zlatnog medvjeda za film "Epizoda u životu berača Željeza", Berlinale, februar 2013.

Multimedija

Veličina slova - +
U subotnjoj temi sedmice RSE bavimo se međunarodnim uspjesima umjetnika sa Balkana. Povod su dva berlinska medvjeda za film „Epizoda u životu berača željeza“.

Berlinskog Medvjeda za najbolju mušku ulogu dobio je Nazif Mujić:

Nazif poručuje vlastima: Nađite mi posao
Nazif poručuje vlastima: Nađite mi posaoi
|| 0:00:00
...
 
🔇
X

Tako je prije sedam dana u Berlinu i po povratku u rodno selo u okolini Tuzle govorio Nazig Mujić, čovjek koji je neočekivano osvojio nagradu za najboljeg glumca, jednog od najprestižnijih svjetskih festivala, možda baš zato što je u filmu igrao sebe i svoju svakodnevicu.

A kako je film, koji je koštao 17.000 eura, pobijedio one čiji jedna dan snimanja stoji toliko, ili mnogo više, možda je najbolje objasnio sam autor, oskarovac Danis Tanović:

„Ponekad se dobre stvari rađaju iz nemoći ili bijesa.“

A kako je i zašto to na Balkanu u kulturi pravilo, a ne izuzetak?

Kad se Bosna i Hercegovina u svjetskim medijima pojavila kao headlinese, onda je to zbog dva dijametralno suprotna razloga. Jedan su političari, koji 18 godina nakon rata nikako da zemlju „izvedu na zelenu granu”. A drugi briljantni pojedinci, po pravilu ljudi iz kulture i umjetnosti.

Nazif Mujić na dodjeli Zlatnog medvjeda za najboljeg glumca, Berlinale, 2013.Nazif Mujić na dodjeli Zlatnog medvjeda za najboljeg glumca, Berlinale, 2013.
x
Nazif Mujić na dodjeli Zlatnog medvjeda za najboljeg glumca, Berlinale, 2013.
Nazif Mujić na dodjeli Zlatnog medvjeda za najboljeg glumca, Berlinale, 2013.
Posljednji je primjer oskarovac Danis Tanović i gran prix Berlinala. Iako ovakvi blistavi trenuci nisu rijetki, ipak su samo rezultat vanserijskih napora pojedinaca. Država na žalost ne umije da se brine za svoje najvrednije, ni u kulturi, ni u umjetnosti. Najbolji je primjer Zemaljski muzej u Sarajevu, u kojem neprocjenljiva kulturnoistorijska baština zemlje propada već pet mjeseci, zakatančena s dvije daske na ulaznim vratima, ocjenjuje Zvjezdan Živković u tekstu Dok bh. umjetnici osvajaju svijet vlasti uništavaju kulturu.

I umjetnici iz Srbije, uprkos nepovoljnom statusu i lošem odnosu nadležnih prema kulturi, bilježe uspjehe na internacionalnoj sceni. Samo u posljednjih nekoliko sedmica veliku pažnju i nagrade na više svjetskih festivala pobrali su filmovi domaćih autora.

Njima uz rame stoje dramski pisci, reditelji i književnici, čija se djela često igraju i prevode u inostranstvu, dok njihova matica Srbija za kulturu izdvaja sumu koja se jedino može uporediti sa statističkom greškom. Osim toga neka vani nagrađivana djela domaćih umjetnika ne cijene, nego ih još smatraju i antisrpskim, navode sagovornici Milan Nešića u tekstu Izdvajanja za kulturu na nivou statističke greške.

U Crnoj Gori se na kulturu i dalje gleda kao na trošak, a ne kao prednost i kartu za civilizacijski napredak društva. Država se umjetnika sjeti onda kada se oni ostvare i kada im kao brendovi zatrebaju za ličnu promociju.

Pojedini pozitivni primjeri, poput nedavno uspostavljenog odnosa sa dugo vremena ignorisanom, najuglednijom performans umjetnicom na svijetu Marinom Abramović, nisu međutim rezultat osmišljene kulturne politike, već trenutka i političke pragmatičnosti, ocjena je iz teksta Olivere Nikolić Podrška umjetnicima od slučaja do slučaja.

Na ovogodišnjem ZagrebDoxu, najvećem međunarodnom festivalu dokumentarnog filma u regiji, u sedam dana bit će prikazano više od 180 raznovrsnih priča iz cijeloga svijeta, a Festival otvara dokumentarac zagrebačkog reditelja Nebojše Slijepčevića 'Gangster te voli'. Riječ je o bračnom posredniku iz Imotskog, koji je ostavio posao parketara i posvetio se spajanju usamljenih muškaraca i žena.

Reditelj Slijepčević je autor više međunarodno nagrađivanih filmova, a svaki od njih je, uglavnom, rezultat individualnog truda i novca, otkriva u razgovoru sa Ankicom Barbir Mladinović - Sijepčević: Umjetnici su prepušteni sami sebi.

Biljana Jovićević

U  novinarstvu je od 1998.godine. Radila tri godine na Radiju Crne Gore kao reporter, voditelj i urednik dnevnih informativnih emisija. Od septembra 2001. je izvještač iz Podgorice za Radio Slobodna Evropa, a od jula 2009. je stalni član redakcije u Pragu.
Ovaj forum je zaključen
Sortiranje komentara
Komentari
     
Ime: Eimen
23.02.2013 20:17
Hej, polako. Kritike su apsolutno neosnovane. Socijalizam i drzava koja brine o svemu i svacemu, o napredovanju i dokazivanju pojedinaca u zemlji i inostranstvu, nagradjivanju nekoga ko je vec dobio nagradu je pozivanje na vrijeme koje je iza nas. Ko je drzava? Sta su drzavne pare? Od cije plate treba otkidati da bi nekom drugom dali? Da li je taj neko od koga se otkida zaista spreman da to nesto finansira? Pa ljudi nemaju para da prezive. Ako je neko tako talentovan kao sto je Tanovic, sa sada vec vise velikih nagrada, onda bi on trebalo da moze naci pojedinca, firmu ili organizaciju kaji ce investirati u njegovo slijedece ostvarenje, a da kvalitet tog njegovog ostvarenja pokrije ulozena sredstva, a zatim donese i profit. Ima li i jedan npr. Spilbergov film koji je finansirala neka vlada? Nema. A svi donose ogromnu zaradu. U nasoj tradiciji je da se previse identifikujemo sa uspjehom pojedinca izraslog iz nase sredine, pojedinacni uspjeh dozivljavamo kao kolektivni, a u ovom vremenu kapitalizma, individualizma i globalizacije, upravo svako treba da se izbori za svoj uspjeh sopstvenim radom, znanjem i snalazljivoscu, a onda je i postignuti uspjeh njegov sopstveni uspjeh bez ogorcenja prema drzavi iz koje je potekao, a koja kao nije prepoznala na vrijeme njegovu velicinu i talenat.