U bosanskohercegovačkom bermudskom trouglu politika-mediji-javnost, isparavaju čak i pojmovi tipa kultura i komunikacija, a kamoli još njihovo davno zaboravljeno pristajanje jednog uz drugi.
Srećom, prošlo je vrijeme kad je bestidno nasilje bilo jedino sredstvo komuniciranja, što je opet ostavilo prostora rijetkim pojedincima ili marginaliziranim grupama, da promovišu dijalog, kao mustru barem, ali je ono što se zove javnost i dalje ostalo nepomirljivo podijeljeno na "tri polovine".
Zato se, kad god ti padne na pamet razmišljati o međusobnoj vezi politike, medija i onoga što oni udruženo tlače, neizostavno uvrti spoznaja o nastavku rata drugim sredstvima.
Na svakom koraku, naime, presretnu te pozivi da koračaš unazad, a od političara i podaničkih im medija dolazi tek atmosfera u kojoj se zgušnjava nelagoda i strepnja.
"Postoji jedan suptilni način promoviranja govora mržnje, koji nije direktno vezan za pozivanje na nasilje. Postoje i strašna etiketiranja, diskriminacija, podsticanje stereotipa koji postoje u društvu. To se čini jednim kolokvijalnim, prizemnim jezikom jer je takav jezik prijemčiv kod onih skupina u samoj javnosti. Taj kolokvijalni jezik koji se koristi, gotovo kao jezik ulice, se preselio i publika to prihvata kao neki novi uobičajen diskurs koji se podrazumijeva kao posljedica jedne liberizacije komunikacijskog prostora", kaže Lejla Turčilo, profesorica komunikologije na sarajevskom Fakultetu političkih nauka.
Identično razmišlja i jedan od najangažovanijih ovdašnjih novinara, dopisnik HINA-e, Ranko Mavrak, koji bolno precizno indicira uzroke i posljedice.
"Riječ je o uvođenju neke vrste uličarskog žargona u prostor javne komunikacije. Taj jezik su inaugurirali političari. Oni su zagadili prostor javnog komuniciranja. Mediji su na početku samo stidljivo prenosili takve istupe, koji doista graniče sa svakim dobrim ukusom. Onda su se i sami počeli angažirati na tom planu jer su i sami uvidjeli da je to postao sasvim normalan način komunikacije. Ovdje se sada polimizira na razini osobnih uvreda i diskvalifikacija. U toj situaciji uopće ne postoji prostor za normalnu vrstu komunikacije", ističe Mavrak.
Bilo bi iluzorno odgovore, zašto je tako kako jeste, tražiti od političara. Ne zato što, kao pomenuti, držim da su poslanici časne mi profesije dežurni krivci, nego sam, kao i jedan dio kolega, uvjeren da u ovom slučaju jesu.
"Huškačka retorika prema osobama ili grupaciji ili prema osobi, putem govora mržnje, je jezivo opasna jer ona uvijek, u krajnjoj svojoj fazi, vodi ka fizičkom obračunu", navodi Ljiljana Zurovac, izvršna direktorica Vijeća za štampu.
Novinari, eto znaju, ali kao da su ne hoteći da je tako, jednostavno prisiljeni da se ponašaju kako se ponašaju. Predsjednica jedne od brojnih profesionalnih asocijacija Udruženja BH novinari, Milkica Milojević, nevoljko sliježe ramenima.
"Novinari su tu između čekića i nakovnja. Između profesionalnih, ljudskih i gradskih standarda koji kažu da nisi pristojan i između svojih poslodavaca, koji su na žalost najčešće u nekom savezu sa tim moćnicima", konstatuje Milojević.
Ranko Mavrak, pak, kao i obično odlučan u odbrani vlastitih stavova, nije sklon niti tražiti, niti odobravati alibije.
"Kada se na temelju činjenica ukaže da je učinjeno nešto što je nedopustivo, što je sa onu stranu zakona ili čak i dobrog ukusa, oni to odbijaju, tvrdeći da je to njihov način borbe za ciljeve koje oni smatraju legitimnim. U takvoj situaciji nema ni logičnog mehanizma koji bi mogao biti univerzalno primjenjiv na sve one koji prekorače granice onoga što je dopušteno", tvrdi Mavrak.
I evo nas kod ključnog pitanja kad su mediji u pitanju. Stjerani u tjesnac, pod finansijskim pritiscima ili pak opijeni sinekurama koje nude političari, novinari ili ustuknu, ili kao većina radi li radi. Ko iz potaje, ko bogme punim imenom i prezimenom. A odgovora niotkud.
"Iako postoje novinarski kodeksi koje trebamo da poštujemo, oni se zaboravljaju. Novine traju od danas do sutra, pa su to urednici i vlasnici tih novina prihvatili kao činjenicu. Međutim, to ostaje u glavama nekih mladih ljudi, koji će ih poslušati i slijedi će ono što nije dobro", riječi su književnice Feride Duraković.
Profesorica Lejla Turčilo, pak ukazuje i na odgovornost ukupne javnosti koja je posve nemoćna, a može biti i nevoljna da se hvata u koštac sa rastućom pomrčinom.
"Kritički osvještena javnost podrazumijeva onu javnost koja bi bila sposobna da reaguje na neprihvatljiv govor mržnje. Da prijavljuje te slučajeve. Naravno, nakon što prijavi te slučajeve koje su za to nadležne, to bi trebalo polučiti neki rezultat", kaže Lejla Turčilo.
A, pitate se, gdje je ono što se zove nevladin sektor, šta je sa akademskom zajednicom, sa intelektualnom elitom?
"Postoje hiljade knjiga u kojima se dokazuje da su intelektualci potkupljiva roba, a posebno u vremenima sirotinje i tranzicije, koja jesu naša", odgovara Ferida Duraković, inače sekretarka bosanskohercegovačkog PEN-a.
I za kraj, još jednom kolega Ranko Mavrak, koji je odavna izgubio iluzije o postojanju normalne komunikacije na ovoj katastarskoj čestitici i podupire već pominjanu tezu o nastavku rata drugim sredstvima.
"Tu se ne vodi dijalog. Tu se vodi rat na verbalnoj razini, ali to je rat u kojemu se protivnika pokušava uništiti", ističe Mavrak.
Zaključak zvuči preveć brutalno, ali je golema žalost u tome što njegovu zvučnost ne prepoznaju ljudi koji su se, na vlastitoj koži, mogli uvjeriti u ozbiljnost i najbezazlenije najave.
