Dostupni linkovi

Ukrajina: Kako pomoći sam sebi


Pripadnik ukrajinske specijalne policije u selu Semenivka u blizini Slavjanska, juli 2014.
Pripadnik ukrajinske specijalne policije u selu Semenivka u blizini Slavjanska, juli 2014.

Autori Vera Mironova i Valerie Hopkins (Foreign Policy), priredila Mirjana Rakela

“Mali zeleni“ iz Rusije svojedobno su se pojavali na Krimu i to uoči secesijskog referenduma u martu, borci iz Čečenije stigli su u istočnu Ukrajinu kada su nemiri počeli u aprilu, a istodobno su deseci tisuća ruskih vojnika stacionirani neposredno uz granicu s Ukrajinom.

Od sloma SSSR-a Ukrajina zapravo nije stvarala dobro naoružanu i osposobljenu vojsku. Kada su se ispaljeni prvi meci, civilima je postalo jasno. Treba braniti zemlju, kako znaju i umiju.

Endemska korupcija i birokracija su paralizirali vojsku. U funkciji su bile tek neke vrste naoružanja. Primjerice, jedna privatna tvrtka unajmila je od Ministarstva obrane 25 helikoptera u “poslovne svrhe” tako da je vojsci ostalo deset letjelica. Ukrajinski lideri uopće nisu planirali da vojsku koriste, osim za pojedine UN-ove mirovne misije, koje su najčešće bile planirane unaprijed.

Kada je rat počeo bilo je jasno da će biti nemoguće rasporediti vojsku tamo gdje je najpotrebnija. U trenutku kada je vojska zatražila veći broj zaštitnih prsluka za vojnike, vlada je raspisala tromsječeni tender za njihovu nabavaku.

Obični građani, razjareni zbog vijesti da ukrajinski vojnici idu u borbu bez ikakve zaštite, odlučili su stvar uzeti u vlastiti ruke. Gotovo preko noći aktivisti su počeli putem društvenih mreža tražiti pomoć. Grupe poput “Pomozite vojsku”, “SOS za vojsku”, počele su dostavljati hranu, prikupljati donacije za opremu vojnika.

Ukrajinci na radu u Italiji i Njemačkoj počeli su slati novce, ali i rabljenu vojnu odjeću, zaštitne prsluke, noćne dvoglede. U crkvi su se počeli prikupljati milodari za vojnike na frontu, a čak su zatvorenici radili prekovremeno kako bi bodljikava žica potrebna za kontrolne točke na liniji fronta i stigla na odredište. U Harkovu je grupa “SOS za vojsku” pomagala u opravci oklopnih vozila, kupujući rezerene djelove vlastitim novcem.

Sami aktivisti su svakodnevno svojim vozilima vojnicima dovozili pomoć, hranu, vodu, i to cestama koje prolaze kroz ratnu zonu i gdje su im životi bili ugroženi snajperskim hicima. Iako je neke od ovih grupa organizirala ekstremne desnica, većina volontera su obični građani. Rusija, međutim, u medijskoj antiukrajinskoj kampanji prenaglašava broj desnih, ekstremističkih grupa.“

"Ima trenutaka kada naši vojnici nemaju ni hranu, ni vodu”, kaže Jelena koja se odbila predstaviti zbog stalnih prijetnji proruskih snaga.

“Neke probleme smo riješili, ali i to je trenutačno. Osigurali smo šatore, vreće za spavanje, pa čak i kalodont za vojnike”, kaže ona.

Suvišno je reći da sve što ide kao pomoć vojnicima je suprotno birokratskoj proceduri. Oficiri ne mogu tražiti pomoć od civila i zbog toga bi se mogli naći pred vojnim sudom.

No, usprkos svemu, sve ono što se dopremi vojsci, se evidentira, i javno objavi, kako bi se spriječila bilo kakva korupcijska “aktivnost” vladinih institucija.

Transparentost je bitna, jer svako tko je donirao novac točno zna na što je utrošen i gdje je otišao.

Normalno je što građani traže da se na jednaki način ponašaju i vladine institucije, ali i sama vojska.

Oni su totalni ignoranti, ne znaju da postoje Google mape i GPS sustavi. Ukrajinska vojska novinare naziva špijunima, pa čak im brani da fotografiraju kontrolne točke bez posebnih dozvola”, napisao je Jurij Kasjanov, koordinator grupe “SOS za vojsku” na svome Facebooku. “Nije ni čudo da gubimo medijski rat s Rusijom”, dodaje on.

On, naravno, priznaje da mora postojati određeni stupanj tajnosti vojnih operacija, ali ako nema novinara u blizini sukoba, ruski mediji često manipuliraju vijestima i događajima. U nekoliko slučajeva ruski portali su prenijeli fotografije sukoba iz drugih krajeva svijeta, tvrdeći da se to dogodilo u Ukrajini.

I bolnice u istočnoj Ukrajini su loše opremljene, decenijama su bile zanemarivane, a kada su prvi ranjeni počeli stizati bilo je jasno da će pomoć trebati. Volonteri su počeli prikupljati ljekove, bolničku opremu, organizirali su darivanje krvi, ali i podršku obiteljima žrtava. Sve je bilo dokumentirano. Kako su se borbe intezivirale, stvorena je "vruća linja" kojom su povezivani borci s članovima obitelji, i koja pomaže i izbjeglicama.

Pokrenuta je i takozvana “psihološka pomoć” za vojnike, djeca su slala svoje crteže borcima na frontu…i sve to u okruženju u kojem Ministarstvo obrane nije funkcioniralo.

Vojska, je, naime, institucija koja se najviše opire reformama, pa se volonteri nadaju da će ova vrst građanskog aktivizma imati učinka.

Tanja Bednjak, koja je na čelu grupe “ Pomozimo vojsci”, to ovako objašnjava:

Rat je vrlo bolan, ali potrebna je kirurška intervencija koja će dugoročno revitalizirati zemlju i njene nefunkcionalne institucije."

XS
SM
MD
LG