Četvrtak, 24. juli/srpanj 2014, 06:22 CET

Programi / Neću tuđe, hoću svoje

Kako ostvariti pravo na penziju?

* * * * *

U današnjoj emisiji odgovaramo na pitanja slušalaca koja se odnose na ostvarivanje prava na penziju, posebno u slučaju kada državljani BiH žive izvan svoje zemlje, a imaju određen broj godina staža ostvaren u njoj, kao i u sadašnjim zemljama prebivališta. Na pitanja će odgovoriti i dati dodatna objašnjenja Hajra Ibranović iz Federalnog zavoda za penzijsko-mirovinsko i invalidsko osiguranje BiH:

RSE: «Živim u SR Njemačkoj, gdje sam zatražio prijem u državljanstvo. Međutim, planiram da se vratim i živim u BiH, gdje ću primati njemačku, ali i bosansku penziju za minuli rad u Bosni i Hercegovini. Kakva su moja prava i da li ću imati zdravstveno osiguranje u BiH?»

IBRANOVIĆ: To je aktuelno pitanje, ne samo za ovog slušatelja, nego i za mnoge druge, imajući u vidu da puno građana BiH živi vani i poslije nekog vremena se vraća u Bosnu i Hercegovinu. Dakle, konkretno u ovom slučaju, ako neko živi u SR Njemačkoj i ima namjeru da se vrati u Bosnu i Hercegovinu, gdje će imati prebivalište, a ima ostvarenu penziju i u Njemačkoj i u BiH, povratkom u Bosnu i Hercegovinu će imati pravo na zdravstvenu zaštitu. Međutim, moram napomenuti, imajući u vidu da postoje dva entiteta i da su fondovi za zdravstvenu zaštitu odvojeni, ukoliko se neko vrati na teritoriju Federacije BiH i ima ostvarenu penziju od strane federalnog zavoda, onda će imati pravo i na zdravstvenu zaštitu na teret Zdravstvenog osiguranja FBiH. Ukoliko je pravo na penziju ostvareno od strane Fonda PIO Republike Srpske i ukoliko se osoba vraća na područje RS-a, onda bi ostvarivala pravo na zdravstvenu zaštitu u tom entitetu. Neće biti nikakvih problema u ostvarivanju prava.

RSE: «Javljam se iz Bosanskog Broda i zamolila bih vas za pomoć pri rješavanju jednog pitanja. Moj otac je radio 17 godina – do 1991. godine – kao radnik u jednom preduzeću u Bosni i Hercegovini, koje je tada poslove obavljalo u Hrvatskoj. Zbog ratnih dešavanja dobio je otkaz i nije više mogao da nađe zaposlenje. Kad se rat završio, imao je 57 godina. U obraćanju Fondu PIO da li može da ostvari penziju, rekli su mu da mora imati 20 godina radnog staža i da nema pravo na penziju. Moj otac je umro 2005. godine, a majka sada živi bez ikakvih primanja i bez socijalnog osiguranja. Molim vas da mi odgovorite ima li moja majka pravo na bilo kakvo primanje? Da li je 17 godina uplaćivanja u Fond PIO, koliko je moj otac radio, propalo i da za te godine nema nikakva prava? Molim Vas za odgovor.»

IBRANOVIĆ: Ovo pitanje ne sadrži sve činjenice koje bi moralo sadžavati da bi se precizno i u potpunosti na njega moglo odgovoriti. Međutim, iz činjenica kojima raspolažemo, a to je da je umrli osiguranik imao 17 godina staža, da je, kada je rat završio, znači 1995. godine, imao 57 godina života, da je umro 2005. godine, proizilazi da je u trenutku smrti imao 67 godina života i 17 godina staža. Imajući u vidu zakonske odredbe, a s obzirom na tih 17 godina staža, njegova supruga bi mogla ostvariti pravo na porodičnu penziju ako bude ispunjavala i ostale uslove koji su propisani zakonom, a to je da je u trenutku smrti imala 45 godina života. U svakom slučaju, supruga umrlog osiguranika mora pismenim putem podnijeti zahtjev radi ostvarivanja prava na porodičnu penziju, priložiti potrebne dokaze, a to su smrtni list, vjenčani list, rodni list i eventualno druge dokaze koje bude zahtijevala služba. Zahtjev se mora podnijeti federalnom zavodu samo u slučaju ako je posljednje osiguranje umrlog bilo na području FBiH. Ako je posljednje zaposlenje umrlog bilo na teritoriji Republike Srpske, onda je za odlučivanje nadležan Fond za penzijsko-invalidsko osiguranje RS-a. Dakle, u svakom slučaju treba podnijeti zahtjev i to je najbolji način da se onda pismeno odgovori rješenjem. Na osnovu ovih podataka koji su ovdje prezentirani, mislim da bi supruga umrlog mogla ostvariti pravo na porodičnu penziju.

RSE: Dakle, treba se obratiti Fondu PIO, ne prema mjestu sadašnjeg boravka, nego posljednjeg osiguranja?

IBRANOVIĆ: Nije navedeno koja je to bila firma. Treba se obratiti onom fondu gdje je bilo zadnje osiguranje umrlog.

RSE: Da li to što je radio u Hrvatskoj može uticati na ostvarivanje prava na penziju?

IBRANOVIĆ: Osoba je radila za naše preduzeće koje je samo upućivalo radnike na rad u Hrvatsku. Međutim, sve se može utvrditi samo nakon podnošenja zahtjeva. To je najbolji način za ostvarivanje prava.

RSE: «Radio sam u Srbiji, nekoliko godina. Taj radni staž mi je upisan u radnu knjižicu, ali na «listingu» koji sam uzeo u PIO BiH, njih nema. Zanima me da li mi preporučujete da idem u mjesto gdje sam radio i tražim dokaz o uplatama doprinosa. Neslužbeno sam saznao, kada sam telefonski razgovarao s nadležnim u tom mjestu, da će se to realizovati tek kada steknem uslove za penziju, odnosno da PIO BiH treba da uputi službeni zahtjev. Da li je to tačno? Ja sam inače spreman da otputujem i donesem potvrdu o ostvarenom stažu Srbiji.»

IBRANOVIĆ: To se događa, naročito ako se radi o stažu koji je ostvaren prije 1974. godine u nekoj od bivših jugoslovenskih republika, da staž nije evidentiran u bazi podataka matične evidencije federalnog zavoda. Ali obzirom da Bosna i Hercegovina i Srbija imaju zaključen ugovor o socijalnom osiguranju, federalni zavod može službenim putem zatražiti potvrđivanje staža samo u trenutku ostvarivanja prava na penziju. Dakle, kada taj osiguranik podnese zahtjev za penziju, onda se službenim putem može utvrditi da li taj staž postoji ili ne. U svakom slučaju, ako je staž upisan u radnu knjižicu, u postupku penzionisanja, dakle kada nositelj osiguranja Srbije provede postupak matične evidencije, taj staž će se utvrditi, potvrditi na međudržavnom obrascu i onda će se sabrati sa stažem navršenim u Bosni i Hercegovini, ukoliko to bude potrebno. Dakle, moguće je zatražiti samo službenim putem, u trenutku podnošenja zahtjeva za penziju.»

RSE: Naš slušalac navodi kako je spreman da otputuje i donese potvrdu o godinama stečenog staža iz sada nama susjedne zemlje.

IBRANOVIĆ: Mislim da to nije potrebno. Ne vidim zašto bi to u ovom trenutku radio, jer ta potvrda nama ne bi ništa značila. I da je osiguranik, prilikom podnošenja zahtjeva, donese i preda u federalni zavod, to ne bi bio dokaz za ostvaren staž u Srbiji. Dakle, bez obzira na to, mi bi morali taj staž provjeravati službenim putem, jer on mora da bude potvrđen na zvaničnom međudržavnom obrascu od strane nositelja osiguranja Srbije.

RSE: «Molim vas da mi neko iz nadležnog ministarstva ili iz PIO BiH objasni s kojim zemljama Bosna i Hercegovina ima ugovor o socijalnom osiguranju i koje su prednosti tih sporazuma. Ja sam tokom posljednjih 15 godina radio u više evropskih zemalja, od dvije do četiri godine. Ukupno imam 17 godina staža u BiH. Dobro bi bilo za mene kada bih mogao «akumulirati» i te godine staža. Još me zanima da li dokumentaciju prikupljam ja ili to ide službenim putem?

IBRANOVIĆ: Postoje ugovori koje je zaključila država Bosna i Hercegovina i ugovori koje je država BiH preuzela i primjenjuje ih do zaključivanja novih ugovora. Obje vrste ugovora BiH ima sa skoro svim evropskim državama. Tako da ako je neko radio u nekoj od evropskih država, a jednog dana želi da ostvari pravo na penziju u BiH, a ako staž koji je ostvaren u jednoj državi ugovornici nije dovoljan za ostvarivanje prava na penziju, onda se sabire staž iz druge države ugovornice. Obzirom da su ovo bilateralni ugovori o socijalnom osiguranju, znači ugovori između BiH i još jedne države, a ne multilateralni, moram napomenuti da samo državljaninu BiH se može sabrati staž iz više država prilikom ostvarivanja prava na penziju. Ako, na primjer, državljanin BiH ima staž u Bosni i Hercegovini, a radio je u Austriji, Njemačkoj, Francuskoj i Italiji, prilikom ostvarivanja prava na penziju, staž iz tih drugih država se sabire do onog trenutka dok se ne namiri minimum staža potrebnog za ostvarivanje prava, a to je, recimo, u ovom trenutku 20 godina penzijskog staža ako neko ostvaruje pravo na penziju sa 65 godina života ili 35 godina penzijskog staža sa 60 godina života. Dakle, prednost tih ugovora je što zaista ljudima omogućavaju da ostvare pravo na penziju ako nemaju dovoljno staža ostvarenog u jednoj državi.

RSE: Pretpostavljam da ovi ugovori rješavaju i problem prijema penzije iz jedne zemlje u drugu?

IBRANOVIĆ: Svakako. Zaključivanjem ugovora se svi ti problemi rješavaju. Na sreću, Bosna i Hercegovina ima ugovore sa skoro svim evropskim državama, uključujući i sve države nastale na području bivše Jugoslavije, osim sa Slovenijom. Međutim, do kraja godine očekujemo stupanje na snagu ovog ugovora i sa Slovenijom. Dakle, prednosti ugovora su i u sabiranju staža i u isplati penzije bez obzira na mjesto prebivališta i u ostvarivanju zdravstvene zaštite. Tako da je to zaista jako dobro za sve naše građane. Bitno je da to građani znaju. Građani, u želji da što prije regulišu to svoje pravo i da na neki način pomognu da se postupak ubrza, zapravo gube vrijeme – odlaze u fondove, prikupljaju razne potvrde… Međutim, to sve skupa nije potrebno. Bitno je da se zahtjev za penziju podnese uvijek onom nositelju osiguranja gdje to lice ima prebivalište, bez obzira o kojoj se državi radi. Ako je prebivalište recimo u Francuskoj i ako je tamo neko radio, onda se zahtjev prvo podnosi socijalnom osiguranju te države, dakle Francuske, i onda Francuska službenim putem komunicira sa nositeljima osiguranja u Bosni i Hercegovini – traži potvrdu staža i ne samo potvrdu staža nego i potvrdu ostalih činjenica koje su važne radi ostvarivanja prva na penziju.

RSE: Dešava se da ljudi koji žive vani, dolaze u Bosnu i Hercegovinu, uzimaju godišnji odmor da bi ostvarili pravo na penziju, iako žive u nekoj drugoj zemlji. Gube vrijeme i tako dalje, pa ne bi bilo loše da im još jednom ponovimo kako je to nepotrebno:

IBRANOVIĆ: Uvijek treba da podnesu zahtjev tamo gdje imaju prebivalište i uvijek treba da se obrate onom socijalnom osiguranju u mjestu boravka. To je najbolji način. Ljudi dolaze u vrijeme godišnjih odmora, iskoriste te dane da ponesu zahtjev jednom od naših zavoda i zapravo se time napravi samo problem i samo se produži postupak, jer mi to onda opet moramo slati u tu drugu državu. Ili se, recimo, događa da podnesu zahtjev za penziju, a prikriju činjenicu da rade u drugoj državi. Imali smo takvih slučajeva. Ljudi moraju znati da će nam, ako se to desi, te penzije uvijek morati vratiti, jer je nemoguće tu činjenicu prikriti. Obzirom da postoje ugovori, uvijek postoji komunikacija između jednog i drugog nositelja osiguranja. Prikrivanjem činjenica prilikom podnošenja zahtjeva, građani samo prave problem. Dakle, najbolje je to raditi putem koji je propisan ugovorom.

* * * * *

Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH usvojio je Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o staroj deviznoj štednji, prema kojem rok za izmirenje devizne ušteđevine iznosi do devet godina.

Usvojenim izmjenama rok za verifikaciju stare devizne štednje je produžen do 30. septembra ove godine, dok je krajnji rok za izdavanje obveznica za isplatu 30. mart iduće godine. U periodu do izdavanja obveznica biće obračunavana godišnja kamata od 0,5 odsto, a od izdavanja obveznica do njihovog dospijeća 2,5 odsto. Zamjenik ministra finansija i trezora BiH Fuad Kasumović, istakao je da će obveznice, koje će izdavati Centralna banka BiH, biti prvi vrijednosni papiri ove države. Na pitanje šta će biti s onim građanima koji se ne odazovu na poziv za verifikaciju, Kasumović kaže:

«Mnogi pitaju šta će raditi oni ljudi koji se ne verifikuju do 30. septembra. Oni će moći sudskim putem tražiti svoje. Ali morate znati da država neće biti ni u kom slučaju ugrožena, pa i ako štediše ovo budu bojkotovale. Evropski sud tretira samo tužbe koje su pokrenute prije donošenja važećeg zakona. Znači, bilo ko danas da tuži Bosnu i Hercegovinu pred Evropskim sudom, neće dobiti spor, jer BiH ima važeći zakon koji to rješava. Nas niko ne može natjerati da bankrotiramo da bi to vratili. U zakonu navodimo rok vraćanja do devet godina i rekli smo da ćemo vidjeti da li je moguće da to bude manje. Ja sad ne znam da li se radi o dvije milijarde ili o milijardu i dvjesto. To je nemoguće znati. Isto tako je nemoguće napamet govoriti o budžetima.»

Poslanik Slavko Jovičić je postavio pitanje štednje u Ljubljanskoj banci:

«Znamo li mi koliko su naše devizne štediše imale u Ljubljanskoj banci? Hoćemo li mi kao država imati mogućnost da izađemo pred neki međunarodni arbitražni sud, pa da taj sud – sigurno – presudi u našu korist, jer je očito da je Ljubljanska banka pokupila taj novac i opljačkala te ljude. Kad bismo to uspjeli, onda ovdje uopšte ne bi bilo upitno, ovo što je govorio zamjenik ministra, hoće li taj rok biti devet godina, pet ili tri. Kad bi Ljubljanska banka i neke druge banke koje nisu na području Bosne i Hercegovine, vratile ljudima to što su im opljačkale, onda bismo imali računicu koliko mi kao država možemo da prikupimo sredstava u jednom razumnom roku i da tim ljudima vratimo novac. Međutim, ono što je nesreća ove države i svih institucija, to je da se čak dodvoravaju slovenačkoj vladi. Predsjednik Slovenačke vlade Janša je bio ovdje i jeste da je to njemu spočitnuto ili rečeno, ali niko nije rekao da li su taj čovjek i njegova vlada sposobni da taj novac vrate ovom narodu. Mi bi trebali, a mislim da možemo, da angažujemo sve naše institucije i da uđemo u spor sa Slovenijom. Ne zbog toga da bismo izazivali sukobe, nego da im iznesemo činjenice i kažemo da su nas opljačkali. Ovdje prave razne firme, koje su dobrodošle, ali ne smije postojati paralelna veza između toga što oni ovdje ulažu svoj novac, da bi nam eto pomogli, i između onoga što su nam odnijeli.»

* * * * *

Ministarstvo raseljenih osoba i izbjeglica Vlade Federacije BiH, ovih dana je objavilo rezultate javnog poziva za podnošenje projekata tzv. održivog povratka. Ministar Edin Mušić o projektima kaže:

«Federalno ministarstvo je zaprimilo nekih 9.400 aplikacija, koje su po svojoj strukturi vrlo raznolike. Tu su zahtjevi, od onih pojedinačnih, vrlo jednostavnih, do onih vrlo sofisticiranih i zahtjevnih, poput vodovoda, gradnje i rekonstrukcije puteva i tako dalje. Po našim grubim procjenama, nakon dorade baze i izrade jednog kvalitetnog softvera gdje smo pohranili sve te podatke, da bi realizovali tih 9.400 projekata, potrebno je sigurno više od 100 miliona konvertibilnih maraka. Znači, to je, po nama, bilo jedno dobro sondiranje stanja i zahtjeva na danom prostoru, kako bi ovim vidom udruživanja sredstava, našim zahtjevima prema vladi odnosno prema parlamentu, i kroz budžete, rebalanse i planove koje ćemo mi imati i u narednoj godini,a vjerovatno i kroz rebalans u ovoj godini, mogli riješiti što veći broj projekata. Takođe, sigurno da je jedan broj istih aplikanata podnio zahtjev, po javnom pozivu, Vladi RS-a, gdje je zapremljeno negdje oko 3.300-3.400 aplikacija. Moji saradnici rade na tome da utvrdimo gdje se te aplikacije preklapaju odnosno gdje su ljudi aplicirali na više mjesta. Federalno ministarstvo će zajedno sa kantonom udružiti isti iznos. Dakle, ako Kanton Sarajevo ulazi sa 900.000 KM u ovaj zajednički projekat i federalno ministarstvo odnosno federalna vlada ulazi sa istim iznosom. Mislimo da ćemo u narednom periodu riješiti značajan broj tih zahtjeva, odnosno aplikacija. U svakom slučaju, sredstva kojima raspolažemo u ovom trenutku, da bi zadovoljili sve zahtjeve koje smo dobili u javnom pozivu, apsolutno nisu dovoljna. Međutim, moramo na ovaj ili na neki drugi način tražiti rješenje kako to stanje prevazići i kako na terenu postići efekat. Ono što je jako važno, mi tih 9.400 zahtjeva posmatramo kao jedan vrlo visok stepen pozitivne energije u prostoru, jer ljudi žele da stvaraju novu vrijednost i da na neki način podižu ljestvicu svog standarda ili svog življenja u tim povratničkim sredinama.»

Emina Dubravić, ministar u Vladi sarajevskog kantona:

«Tamo gdje je situacija povratnika zaista veoma teška i specifična, gledaće se da se uzme kao prioritet. Baza podataka će se koristiti i u narednim godinama, ali se ugovor mora obnavljati svake godine. Međutim, baza podataka se neće mijenjati. Jedino se može smanjivati kako se šta bude realizovalo.»

* * * * *

Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju u predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba.

Gordana Sandić-Hadžihasanović

sandicg+rferl.org

Bila urednik Prvog programa Radio sarajeva do 1993. godine. Uređivala informativne i specijalne emisije. Saradnik Radija Slobodna Evropa postala 1996. godine. Među osnivačima prve mreže bosanskohercegovačkih radio stanica pod nazivom Radio 27, što je jedan od zapaženijih projekata Radija Slobodna Evropa.