Karticu Međunarodnog crvenog krsta koju je kao zatvorenik dobio 1992. godine u Doboju Fajko Ćelić čuva i danas među svojim dokumentima. U zatvor je odveden iz kuće, kao i drugi muškarci iz sela Bukovačke Čivčije nakon okupacije Doboja tokom maja 1992. godine. Njegovoj supruzi Fikreti i drugim ženama iz sela uvedena je radna obaveza.
Supružnici Ćelić prošle godine su se vratili u Bukovačke Čivčije iz Sjedinjenih Američkih Država gdje su živjeli 18 godina.
Nakon hapšenja u maju 1992. godine muškarci iz sela Bukovačke Čivčije zatvoreni su u hangarima nekadašnje Jugoslovenske narodne armije (JNA) u dobojskom naselju Usora, koji su se nalazili pored bivše tvornice za preradu voća i povrća "Bosanka".
Prije njih u vojnim skladištima već su bili zatvoreni civili bošnjačke i hrvatske nacionalnosti iz Doboja i okolnih sela, priča Fajko Ćelić.
"U hangarima je bilo 360 ljudi. Svako veče izvede nekog i udara. Puca mu oko glave iz škorpiona. Šest dana nismo jeli ništa. Nakon šest dana iz Crvenog krsta je neko došao. Podijelili su nam po jednu manju konzervu i četvrt hljeba", navodi Čelić, koji je u vrijeme hapšenja imao 41 godinu.
Nekoliko dana prije odvođenja muškaraca iz Bukovačkih Čivčija, sela koje je desetak kilometara udaljeno od Doboja, po naredbi srpskih vlasti od mještana je oduzeta sva stoka.
"Rekli su da moramo svu stoku predati. Za državu, za vojsku da poklanjamo i dali nam pozive kao da smo poklonili. Prije su popisali koliko imaš kokoški i stoke. Ženska jedna kaže: 'Od danas ne smiješ prodati nijedno, ni zaklati', a ne možeš uzeti ni brašna, ništa. Sutradan, kad su pokupili stoku, onda su zašli i od ljudi te pozive opet oduzeli da nemaš dokaza, a rekli su da potpišemo da poklanjamo državi stoku. Prije toga, dok su ljudi bili kod kuće, dođe s puškom, ne smiješ mu ništa reći, odnese televizor, radio. Ljudima koji su imali traktore dođe i odveze traktor", kaže Ćelić.
Fajko Ćelić je poslije okupacije Doboja u zatvoreništvu proveo oko pet mjeseci.
Bio je zatvoren i u Perčinom disku, poznatoj predratnoj diskoteci na ulazu u Doboj, gdje je bio formiran logor za nesrpske civile, te u zatvoru koji se nalazi u centru grada.
Tu je dobio i karticu Međunarodnog crvenog krsta.
"Dobio sam, ali slučajno. Zato što taj dan nisam otišao na radnu obavezu. Oni ljudi koji su otišli na radnu obavezu, oni nisu ni dobili. Faktički oni su krili brojno stanje ljudi u zatvoru. Nisu nikad rekli istinu. U zatvorskoj sobi, gdje sam ja bio, bilo nas je 26. Bio si dole na podu. Nije kreveta bilo", priča Ćelić.
Zlostavljane i žene
Bivši logoraš dodaje da su zatvorene civile tukli i pripadnici Crvenih beretki iz Srbije, te da su uz to ponižavani na različite načine.
"U Perčinom disku smo morali lajati kao psi. Oni se smiju, a onda sjećam se jednog, Rijad mu je bilo ime. Tamo u zatvoru je bio k'o jedan kontejner. Tačno čuješ vrisku čovjeka. Dere se. Tog su momka ubacili nama u sobu. On je bio modar, crn k'o gunj", priča Čelić.
Nakon hapšenja muškaraca iz Bukovačkih Čivčija njihove žene su imale radnu obavezu. Morale su da obavljaju poljoprivredne poslove. Među njima je bila i Fajkina supruga.
"Prvo smo dobili obavijest. Zašli su po selu i kod ima sposoban iz kuće išao je. Ja sam kćerku krila. Petnaest godina je tada imala. Prvo smo išli kopati žito. Sebi poneseš što imaš hrane i vode. Mi kopamo. Kiša. Kopali smo dok nismo okopali sav kukuruz što je bio ovamo. Nisam ja jedina. Iz sela žene sve. Kad smo to završili vodili su nas da beremo šljive", prisjeća se Fikreta Ćelić.
Prema riječima naše sagovornice, žene iz ovog sela su takođe zlostavljane.
"Te žene koje su silovane one se sklanjaju. Ne pričaju. Kriju se. Sramota ih. Ovdje su iz sela. Većinom su one sad vani, koje ja poznajem. Za koje znam sto posto. Bilo je čak i djevojčica od petnaest, šesnaest godina. Sad su, hvala Bogu, sretno udate. Sad one znaju kako im je", priča Fikreta Ćelić.
Nakon rata u Bosni i Hercegovini i boravka u okolini Kaknja, Ćelići su 18 godina živjeli u blizini Atlante u Sjedinjenim Američkim Državama. U svoju kuću vratili su se početkom prošle godine.
Pored bosanskohercegovačkih imaju i američke pasoše. Bez obzira na stanje u BiH, koje opisuju kao bezakonje i javašluk, ovi ljudi kažu da se nisu pokajali što su se vratili kući.