Sud Bosne i Hercegovine nije osudio niti jednu osobu za genocid, uprkos brojnim optužnicama u kojima je državno Tužilaštvo osumnjičene teretilo za taj ratni zločin.
Posljednji primjer je presuda u kojoj su
Franc Kos, Stanko Kojić, Vlastimir Golijanin i Zoran Goronja osuđeni na kazne od 19 do 43 godine zatvora, i to za zločine protiv čovječnosti na području Srebrenice 1995. Tužilaštvo ih je teretilo da su kao pripadnici Vojske Republike Srpske 16. jula 1995. godine strijeljali grupu od oko 800 muškaraca na farmi Branjevo, u opštini Zvornik.
Iako se radi o najvišoj kazni koju je Sud BiH izrekao u jednom predmetu, u Tužilaštvu nisu zadovoljni što Kos, Kojić, Golijanin i Goronja nisu osuđeni za genocid, kaže portparol
Boris Grubešić.
„U ovom predmetu smo sa više desetina svjedoka i sa stotinama dokaznih materijala dokazivali da su ovi optuženi krivi za kazneno djelo genocida. Radi se, dakle, o ubojstvu više od 800 osoba na ekonomiji u Branjevu koje je izvršeno za oko šest sati. I smatramo da su ovi optuženi odgovorni za genocid, ili u najmanju ruku za pomaganje u genocidu“, navodi Boris Grubešić.
Duško Tomić, advokat Franca Kosa, kaže kako je pretpostavljao da njegov klijent neće biti osuđen za genocid. On smatra da je genocid teško dokazati, ali i da tužilaštva nedovoljno rade u pravcu prikupljanja materijalnih dokaza, odnosno utvrđivanja genocidne namjere.
„Ja sam uvjeren da bi tužilaštva morala mnogo više napora, mnogo više vremena u istrazi provoditi kako bi se dokazala genocidna namjera, jer genocid ne može počiniti pojedinac - iza genocida stoje institucije, države. I to mora biti vrlo dobro dokazano da bi sud prihvatio da osudi nekoga za genocid“, kaže Tomić.
Prema Statutu Međunarodnog kaznenog suda, genocid je namjera nekoga da potpuno ili djelimično uništi neku nacionalnu, etničku, rasnu ili vjersku skupinu, naredi da se članovi skupine ubijaju, ili da im se nanose teške tjelesne ozljede.
Ipak, u međunarodnom krivičnom pravu najteže je dokaziva namjera, ali, kako kaže
Janja Beč Nojman, sociološkinja, nije nemoguće. Prema njenim riječima, ako su Međunarodni krivični sud u Hagu i Međunarodni krivični sud za Ruandu osudili u pojedinim predmetima osobe za genocid, takva namjera se može dokazati i pred domaćim pravosudnim institucijama. Ali:
„Kakvo je naše pravosuđe, mislim za ceo region, kakvo ima nasleđe, gde su se ti ljudi školovali, kakvo je njihovo iskustvo - uz moju najbolju nameru da mislim da je sve to u redu, ali to je pitanja i tužilaštva, pitanje i istražitelja i pitanje vrlo teškog posla da se dokaže namera“, kaže Janja Beč Nojman.
I
Vasvija Vidović, bivša predstavnica Bosne i Hercegovine u Međunarodnom sudu za ratne zločine, a danas advokatica u Sarajevu, za naš program kaže da genocid jeste složeno krivično djelo i da je dokazivanje teže u odnosu na druge oblike ratnih zločina u međunarodnom humanitarnom pravu. Prema njenim riječima, osoba se za krivično djelo genocid može tužiti ukoliko postoje dokazi da je imala saznanja o tome šta će se desiti. Na naše pitanje kako je moguće da niti u jednom predmetu Sud BiH nije osudio nekoga za genocid, Vidović odgovara:
„Ono što se može možda više zamjeriti jeste što nisu obuhvatili najodgovornije za takva krivična djela poslije onih koji su suđeni u Hagu. Tako da ste vi ovdje imali, recimo za Srebrenicu, niže rangirane oficire, umjesto da imate viši komandni kadar kao osumnjičene ili optužene. Po mom mišljenju mogli su se baviti istragama odgovornijih ljudi. Državni sud je imao kapaciteta da to radi. Zbog toga kad se bave niže rangiranim optuženim, onda naravno njegova uloga nije takva da je on učestvovao u kreiranju genocida, da su njegova namjera, volja i htijenje bili upravljeno u tom pravcu.“
U odnosu na pravne stručnjake i njihov stav o tome da je genocid teško dokaziv, za
Fadilu Memišević, predsjednicu Društva za ugrožene narode, politika je glavni razlog zbog kojeg pred Sudom BiH do sada nije bilo niti jedne presude za genocid.
„Zato što ni međunarodna zajednica nije se usaglasila da je ovdje bio genocid. Jedan dio međunarodne zajednice još uvijek je na tom fonu zato što je saučesnik u genocidu, nije ništa učinila da ga zaustavi. Moj stav je da se upravo međunarodne sudije doprinijele da se ovo dogodi na sudovima BiH. Tužilaštvo BiH nije dokazalo i ne dokazuje ono što je dokazao Međunarodni sud za ratne zločine. To su apsurdi. To je, ustvari, doprinos kulturi šutnje i poricanja“, naglašava Fadila Memišević.
„A da su naša pravosuđa bila sposobna, verovatno takve strašne stvari se ne bi ni desile, a s druge strane taj Međunarodni sud ne bio bio ni osnovan. On je osnovan upravo zato što naše pravosuđe u svim državama naslednicama prethodne zemlje nije imalo, ocenjeno je tačno, potencijala da to iznese. Oni sada to rade kako rade, bolje nego ništa, ali mora stalno postojati kontrola javnosti kako rade, koja im je brzina, koji su im uticaji ka toj nekoj pravdi o kojoj mi govorimo“, zaključuje Janja Beč Nojman.