Važno je napomenuti da ovo djelo o stećcima kao jednim od najvrijednijih kulturno-povijesnih bogatstava govori objektivno, iako smo u posljednje vrijeme svjedoci tri vrste priča o povijesti, kako same BiH, tako i njezinih stećaka. Autor, Dubravko Lovrenović:

„Rekao bih, mi smo zemlja koja vlastito kulturno-historijsko nasljeđe ne poznaje u dovoljnoj mjeri. Stećci jesu na margini sticajem niza okolnosti, ali, podvlačim i vjerujem da ova knjiga može doprinijeti da se takvo stanje mijenja. Vjerujem da su stećci takav kulturološki fenomen u evropskim okvirima koji jednostavno ne može biti zanemaren. Ja vjerujem da će stećcima, kao upravo takvom kulturološkom fenomenu, pripasti ono mjesto koje im objektivno i pripada.“

Nažalost, brojni stećci su posljednjim ratom uništeni, a zbog nemara, nebrige i sve teže situacije u BiH, oni su gotovo stavljeni na marginu kulturno-povijesne baštine. Sve više se o stećcima govori nacionalističkom retorikom i oni u posljednje vrijeme postaju predmetom dobivanja političkih poena, naglasio je Enver Kazaz, književni kritičar i književni povjesničar:

„Ovakva monografija, zapravo rezultat jednog istrajnog sintetičnog rada, i tu se Lovrenović naslanja na svoje velike prethodnike, poput Šefika Bešlagića, ili Marijana Vencela, i novim naučnicima daje dovoljno prostora da krenu u jedno poliperspektivno istraživanje ovog fenomena.“

Domaćin promocije bio je tuzlanski gradonačelnik Jasmin Imamović, koji smatra da 21. stoljeće sve više nameće tuđe, tzv. zapadne vrijednosti, te da se tako gubi poštovanje prema onome što najviše govori o Bosni i Hercegovini i njezinim građanima:

„Ova knjiga, spomenik stećku, višestruko je korisna knjiga, ujedno i knjiga upozorenja zašto se zapušta jedan od najoriginalnijih elemenata, kada je u pitanju historijsko nasljeđe cijelog evropskog kontinenta.“

Bosna i Hercegovina, zemlja opterećena brojnim socijalnim problemima, danas nema značajno izražen odnos prema kulturno-povijesnoj baštini, pa ni prema stećcima. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika trebala bi kandidirati stećke, zajedno s Hrvatskom, Srbijom i Crnom Gorom, na listu svjetske baštine. To bi, prema riječima autora, profesora Dubravka Lovrenovića, moglo doprinijeti mijenjanju odnosa prema stećcima:

„Nadam se, jer mislim da postoje brojni, brojni argumenti s obzirom na jednu vrlo specifičnu umjetničku, teološku, historijsku, estetsku dimenziju, koju stećci posjeduju, unutar cijelog tadašnjeg evropskog srednjevjekovlja,

Mi smo zemlja koja vlastito kulturno-historijsko nasljeđe ne poznaje u dovoljnoj mjeri.

odnosno evropske kulture smrti.“

Autora Lovrenovića boli jedan problem, a to je nezainteresiranost većine Bosanaca i Hercegovaca za očuvanje stećaka:

„Dosadašnje iskustvo pokazuje da ako je zainteresirana, onda su to uglavnom, ili u pravilu, radi o zloupotrebama povijesti, a ako nije zainteresirana, onda se povijest ignorira. A povijest, naravno, ne možemo izostaviti iz naših promišljanja, ni sadašnjosti niti budućnosti. U tom smislu je zapravo i važno reinterpretirati naše stare predodžbe, ne samo o stećcima. Stećci su, naravno, jedan od najmarkantnijih primjera. Ima, naravno, i drugih. Rekao bih – mi smo zemlja koja vlastito kulturno-historijsko nasljeđe ne poznaje u dovoljnoj mjeri.“

U BiH trenutno se nalazi oko 60.000 stećaka, ali i u Hrvatskoj, zapadnoj Srbiji, dijelu Crne Gore, u manjem broju. Valja na kraju naglasiti da je upravo u stećcima sazdano značajno razdoblje bh. povijesti. Sada, nažalost, stećci nestaju, iz dana u dan.