Na pragu polaganja ispita zrelosti i proslave mature srednjoškolce u Derventi zaustavio je rat. Dvadeset godina kasnije sreli su se sa svih strana svijeta u gradu u kom su rođeni kako bi održali ono što su davno propustili. Priča koju donosimo govori o pokušaju da se vrati bar djelić izgubljene mladosti.
„Otišla sam prije tačno 20 godina", „Ja sam otišao iz Dervente 18. aprila 1992. godine. To je više od 20 godina“, „Otišla sam 23. 3. spletom nekih, sad dobro znam, nesretnih okolnosti“, „Otišao sam 23. 3. 1992. godine.“
Ovako priču počinju
Sanela, Adis, Željka i Ivan, koji su prije završetka četvrtog razreda srednje škole napustili Derventu i 20 godina kasnije ponovo se susreli u rodnom gradu kako bi obilježili dvadesetu godišnjicu bez mature. Danas su 39-ogodišnjaci i žive van Bosne i Hercegovine. Sanela je na proslavu došla iz Holandije.
„Ovo mi mnogo, mnogo znači. Zato sam i došla. Jako mi je dragi. I inače, ja skupljam, tražim, dopisujem se. Ovo je divno nešto“, priča ona.
Željka kaže kako joj vrijeme nije pomoglo da zaboravi da pripada generaciji koja nije proslavila završetak srednjoškolskog obrazovanja. Živi dvadesetak kilometara udaljena od rodnog grada, u Slavonskom Brodu, a o tome koliko često dolazi u Derventu, kaže:
„Relativno često, iako ne onoliko koliko bih željela, a osobito ne onoliko koliko bih dolazila u normalnim okolnostima. Osjetim redovitu i kontinuiranu potrebu da dođem i onda dođem - ali to je pucanje u prazno, to je dolazak u nepoznato faktički nakon svega. Ali evo, postoji ta potreba da ja ipak dođem, da prošetam svojim gradom, svojom ulicom, vidim ’svoju’ kuću. To je nešto za šta slobodno mogu reći da će vjerojatno sa mnom i umrijeti. I to je u redu.“
I Ivan živi u Slavonskom Brodu, a Derventu posjećuje jednom godišnje. Razlog je što većina njegovih prijatelja više ne živi u rodnom gradu.
„Naravno da nam nedostaju prijatelji iz srednje škole. To su najljepše godine, to je vrijeme kad se stvara osobnost. Mi se svi znamo. Kroz tih 18 godina života, mi smo znali ko je kakav, kakva je osoba, otkud potiče, kakav je po ponašanju itd. Mi smo svi otišli u neke nove sredine i onda upoznaješ neke nove ljude, ali nije to to kao kad ti nekoga znaš iz svoga djetinjstva, i s kim se igrao i odrastao. To je drugačiji doživljaj“, rekao je Ivan.
"U mislima tragam za tim vremenom"
Završili su fakultete, zaposlili se i osnovali porodicu.
Ljiljana, Siniša, Vjekoslav, Senija i Sanela za RSE se prisjećaju događaja kada su odrastali i govore tome kako danas žive.
„To što sam ovdje znači mi mnogo. Da vidim neke drage ljude. Očekivala sam da nas dođe mnogo više, da se vidimo, da se podsjetimo nekih starih vremena, razmijenimo nova iskustva - i da se i u budućnosti češće viđamo.“
„Posljednjih 20 godina se dosta toga izdešavalo. Prije svega, završio sam pedagošku akademiju, međunarodni fakultet za sport, sad sam trenutno na postdiplomskim studijama u Beogradu. Porodičan čovjek.“
„Žao mi je što nismo imali onu pravu, prvu maturu. To mi je najžalije. Pošto i ja slikam i snimam, budem na tim maturama i jako mi se sviđa ta atmosfera, taj osjećaj završetka škole, početka nekog novog života. I meni je tačno žao što ja to nisam imao, što sam to propustio.“
„Živim u Sarajevu. Dosta sam aktivna u Udruženju slijepih Kantona Sarajevo, gdje sam predsjednik.“
„I sad se svega prisjećam, vraća mi se ono. Sjećam se ljudi, događaja, koncerata, svega...“
Olivera živi u Derventi,
Svjetlana u Novom Gradu, a
Adis u Tuzli. I oni govore o druženju prije rata i prijateljstvima koja su nastavljena uprkos tome što se više ne susreću svakodnevno:
„Pripremali smo se kao da nam je prava matura. Šalili smo se možda baš zato što nismo imali tu pravu maturu.“
„Naravno da mi nedostaje. To je djelić moga života koji nije iživljen do kraja. Uvijek u mislima tragam za tim vremenom - da se vratim ponovo. Ovakvi susreti me vraćaju u to vrijeme.“
„To je jedan neprežaljeni dio moga života koji svi mi nosimo sa sobom - i ovi koji su u Bosni i ovi koji su vani. I dan-danas živimo s tim što smo ponijeli odavdje, iz Dervente. Kada danas analiziramo tu generaciju, bar mi koji smo se sastali, vidimo da su svi, bez obzira što nas je uhvatio rat i što se desilo to što se desilo, ipak postigli nešto u životu i da smo se uspjeli izvući iz kolotečine u kojoj je danas čitava država.“
*********
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR).
Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.