Kolonu na "Maršu mira 2009.- putem smrti do slobode“, u kojoj je nekoliko tisuća sudionika iz BiH i svijeta i oko 150 domaćih i stranih novinara. Dužina dnevne etape je 35 kilometara, a sudionici će za tri dana, kroz 25 naselja, prijeći trasu dugu 110 kilometara. Za sve sudionike obezbijeđena je hrana i voda za piće, a osigurane su i medicinske ekipe. Tokom putovanja biće održano nekoliko historijskih časova na kojima će govoriti preživjeli Srebreničani. Kolona bi u Potočare, na ukop više od 500 žrtava, trebala stići 10. srpnja u večernjim satima.
Osmi je srpanj. Jutro je, sedam sati.
Rešid Dervišević polazi u Srebrenicu istim onim putem kojim je prije 14 godina prošao u samo jednoj želji - da spasi svoj život. S gorčinom se ponovno prisjeća ljeta 1995. godine.
Kaže nam: sve se činilo da će rat uskoro stati, te da će opet sve biti kao prije. Ali od tada više ništa nije isto, niti će, kaže, za njega više ikada biti:
„Sjećanja se probude u svakom momentu. Šesti mjesec kad dođe ja tad počinjem da sanjam nekakve nazovimo gluposti, ratna djejstva, rat, ratne strahote - i sve dok se ovo ne završi, možda tamo do polovine sedmog mjeseca. Najteže mi je bilo kad dobijem informaciju ili vidim očima da su ljudi ubijeni, da se ljudi predaju. Ne znam šta mi je teže padalo: ili oni što se predaju zato što sam znao da neće biti pošteđeni, da će biti ubijeni, ili ovi što ih je metak pogodio.“ Preživjeli Srebreničani ponovno će proći onim istim brdima i šumama u kojim su nekoć spašavali svoje živote, a ovaj Marš mira doživljavaju kao priliku da se oslobode svih onih golgota koje su doživjeli.
Danas, 14 godina nakon svih događanja, pitaju se da li je zaista moguće da čovjek čovjeku bude vuk, je li zaista moguće da susjed susjedu učini takve strahote.
Nedžad Hamzić:
„Srebrenica još traje, za mene nije još završena od ’95. kada smo ostavljeni sami. Nas žrtve boli, mi taj bol od ’95. još imamo u sebi - i zaboraviti ne možemo nikad.“ Abdulah Jusić Marš mira već četvrtu godinu zaredom doživljava kao priliku da se oslobodi svih onih strahota koje je proživljavao dva mjeseca dok je išao istim ovima stazama:
„Nekakvo sam olakšanje malo dobio kad sam prošao ponovno taj put s ove strane, a sad se nadam da će mi biti još puno lakše. Znači skinuo sam nekakvo breme, kao kad ruksak skineš sa sebe i ostaviš ga.“ Na Marš mira nisu krenuli samo Srebreničani, već brojni građani iz cijele BiH. Upoznali smo skupinu polaznika iz Zenice koji na Marš mira kreću već tradicionalno. Kažu nam - ovo nije put smrti, već put života.
Osman Podrić:
„Razlog je da se ne zaboravi i ne ponovi nikom Srebrenica. Mi se, znači, krećemo pod sloganom Marš mira - trasom smrti do slobode. Jedna od karakteristika organizovane grupe iz Zenice je ta što je tu došlo oko 40 posto mlađeg svijeta, svijeta koji je rođen u vrijeme ratno, u vrijeme agresije na BiH i to je temelj za onaj slogan i izjavu da se nikad i nikome ne ponovi Srebrenica i da se ne zaboravi.“ Vladimir Jeftić i Ramo Dautbašić, Foto: Maja Nikolić
Na Marš mira pošao je i
Vladimir Jevtić iz Srbije. Kaže nama - ne želi nositi breme pojedinaca koji su počinili masovne zločine nad nedužnim civilima:
„Ono što su zločinci činili nisu činili u moje ime i nisu činili u ime većine pripadnika srpskoga naroda za koje ja duboko vjerujem da su normalni. Zločin su napravili zločinci i taj zločin treba biti vrlo eksplicitno osuđen i zločinci trebaju na svaki način odgovarati za svoje zločine.“ Bivši holanski vojnici, Foto: Maja Nikolić Na Marš mira krenuo je i
Džon koji je 1995. godine bio pripadnik UN-a u Srebrenici kao zaštićenoj zoni. Došao je na Marš mira sa samo jednom željom, i to da pokaže da većina ljudi u Nizozemskoj suosjeća sa svim onim što je narod Srebrenice doživio, te da jasno kaže i pošalje poruku cijelom svijetu da se ovakav zločin više nikada nigdje ne smije ponoviti:
„Odgovornost mene kao vojnika ili kao pojedinca mislim da ne postoji za ono što se dogodilo u Srebrenici, ali mislim da odgovornost Ujedinjenih naroda kao institucije postoji. Ja sam učinio sve što sam mogao u tom trenutku, ali Ujedinjeni naroda bi trebali preispitati svoju odgovornost.“ Put kojim su pošli brojni građani nije nimalo lagan. No, oni će ga proći i to sve s jednim ciljem - da se nikada ne zaboravi.