Piše:
Charles Recknagel, priredila
Mirjana Rakela
Padne li
Assadov režim, gdje bi mogao završiti? To je pitanje koje se sve češće postavlja, kako u ekspertskim krugovima, tako i u svjetskoj javnosti. Jedna mogućnost je stvaranje „mini države“ u planinama.
Naime, Siriju od obale Meditarena dijeli visok i širok planinski lanac koji je stoljećima bio dom religijske manjine alavita kojoj pripada obitelj Bashara al Assada. Ima ih oko 2,5 milijuna i čine oko deset posto sirijske populacije.
Planine bi, po svemu sudeći, ponovno mogle postati njihov bastion. Kako nasilje raste sve je više znakova da bi režim, bude li primoran napustiti Damask, najvjerojatnije bio spreman uputiti se u planine.
Već je stotine tisuća alavita otišlo u relativno sigurno planinsko područje, strahujući pred osvetom ukoliko njihova zajednica izgubi vlast. Iako manjina, alaviti su desetljećima „drmali“ zemljom u kojoj su suniti većina.
Shahshank Joshi, stručnjak u organizaciji Chatham House u Londonu smatra da to može biti tek početak.
„Mogli bi uskoro vidjeti povlačenje alavita u područje u kojem dominiraju i koje mogu braniti. To bi moglo biti novo utočište režima i njegovih pristaša“, ocjenjuje Joshi.
Jednom je takva mini alavitska država već postojala. Nakon sloma Otomanskog carstva, poslije Prvog svjetskog rata, Liga naroda dala je Francuskoj da upravlja Libanonom i Sirijom. Francuska administracija je odjelila alavitska od sunitskih područja dajući alavitima autonomiju koja je postojala od 1920., do 30-tih godina prošloga stoljeća.
Danas su, međutim, ključna dva pitanja - da li bi takva država mogla ekonomski opstati i da li bi mogla imati stranu podršku.
Radi se o području koje ima razvijenu poljoprivredu i infrastrukturu, ali ne i industriju, te je daleko od naftnih polja koja su na istoku Sirije, pa je opskrba energentima nesigurna.
Moćan zaštitnik
Benjamin Jensen, stručnjak za međunarodnu sigurnost u Washingtonu smatra da takva mini država može opsati samo ako ima moćnog zaštitinika.
„Pogledate li, primjerice, druge enklave, poput kvazi države Južne Osetije ili Abkhazije, odmah je jasno da one ne bi mogle opstati bez regionalnog zaštitnika, u ovom slučaju Rusije. U slučaju alavitske države to bi mogao biti Iran“, smatra Jensen.
Rusija, koja podržava Bashara al Assada, mogla bi također poduprijeti tu mini državu, kako bi zadržala svoju pomorsku bazu u Tartousu, u slučaju pobjede pobunjenika.
Jensen smatra da je, trenutačno, stvaranje takve mini države malo vjerojatno, ali da je važno promatrati razvoj dogadjaja u budućnosti.
Prvo, da li će pobunjenici uspijeti zadržati veće gradove. Režimu bi to bio znak da slabi i da mora misliti na rezervnu opciju i povlačenje. Drugo, treba pratiti da li će ubojstva iz osvete postati sve češća.
"Treba pažljivo pratiti izvještaje o tome gdje se dogadjaju masakri. Bude li ih više u područjima gdje zajedno žive alaviti i suniti, biti će to znak da se širi spirala religijskog nasilja, a to može voditi u smjeru stvaranja enklava“, naglašava Jensen.
Mnogi analitičari smatraju da će najveći izazov za međunarodnu zajednicu biti spriječiti podjelu Sirije po etničkim i vjerskim linijama. Nažalost, neuspjeh promatračke misije UN pokazao je da međunarodna zajednica ima vrlo malo mogućnosti da spriječi daljnji sukob.
Joshi naglašava da sirijska opozicija sada ima veliku odgovornost:
"Sve pobunjeničke frakcije moraju pokazati jednu zrelost i suzdržanost u formiranju nove vlade. Buduće vladine snage moraju biti sposobne zaštiti manjine.“
Dođe li do podjele Sirije i stvaranja alavitske mini države, to će zasigurno produžiti rat. Naime, nema te vlade koja može pristati na gubitak luka i priobalja, te će morati nastaviti sukobe s režimom kako bi ih vratila u sustav države.