Dok ovo pišem američka desničarska aktivistica Judith Reisman još nije završila svoj burni boravak u Hrvatskoj. Zatekla se usred uzavrele rasprave o zdravstvenom i spolnom odgoju u školama i, zagovarajući ultrakonzervativne stavove, naišla na buru negodovanja među studentima i nevladinim udrugama.
Judith Reisman je na argumente studenata odgovorila etiketom. Na osporavanja vlastite kompetentnosti uzvratila je folklorom iz arsenala kaptolskih prelata i župnika iz dalmatinskih i ličkih vrleti – optužila je osporavatelje za komunističku indoktriniranost.
Organizatori njezinog gostovanja u Hrvatskoj, desničarska udruga Vigilare, uz HDZ koji ju je odlučio pozvati na raspravu u Sabor, sami znaju zašto su izabrali osobu čija je meritornost, blago rečeno, upitna.
Možda malo bizarno, ali eto seksualnost je uspjela ono što nisu teme rada i kapitala, tržišta i regulacije, države i demokracije, slobode i ljudskih i manjinskih prava. Uspjela je mobilizirati javnost. U javne rasprave uključili su se mnogi pojedinci i grupacije do sada slabo aktivni na javnoj sceni. Pokazuje se da se po toj javnoj pozornici korača nesigurno i s mnogo neznanja, predrasuda i s premalo dijaloške kulture, ali se zakoračilo. Ova je tema otvorila svjetonazorske rasprave i može biti veoma zanimljiva i otrežnjujuća za društvo.
Evropa je stigla u Hrvatsku.
Katolička Crkva je ultimativno zahtijevajući da se o zdravstvenom i spolnom odgoju u školama raspravlja kao o svjetonazorskom pitanju, dobila upravo takvu raspravu. Ali ne s ishodom koji je priželjkivala. Potcijenila je građansku svijest.
Poziv na odbijanje spolnog odgoja, sve do građanskog neposluha, može joj se vratiti kao bumerang. HDZ pak, potpuno pristajući uz Crkvu, ukopava se na pozicijama rigidne desnice što mu ne obećava blistavu budućnost.
Rasprave o seksualnosti i spolnom odgoju postale su lakmus papir za rasprave o slobodi i temeljnim vrijednostima društva.
Hrvatsko društvo vjerojatno nije najrazvijenije na svijetu, ali nije ni toliko zaostalo kakvim ga neki sudionici sadašnjih rasprava doživljavaju, želeći ga vratiti u predgrađansko vrijeme.
Ilustracija
Neke su slobode osvojene i tekovine su civilizacije. Znanstveno-tehnološka revolucija i razvoj društva, kroz dugu borbu generacija rezultirali su određenim standardima koje baštine nove generacije. Ne može se ići ispod.
Lažna je stoga optužba s desnice da se koči dijalog i brani pravo na različita mišljenja. Zagovaranje ropstva nije mišljenje, nego ostrašćeni stav.
U tome je temeljni nesporazum. Kao što se o ropstvu više ne raspravlja, tako se u civiliziranom svijetu ne raspravlja o jedankosti svih ljudi, o slobodi ljudske jedinke.
Diluvijalni patrijarhalni svijet kojemu je ljudska seksualnost, a osobito seksualnost žene, bio zabran za nasilje i vladavinu, naravno nije posve iščezao, ali javni govor ne bi trebao biti njime kontaminiran.
To je najznačjniji društveni dobitak iz sadašnjih pomalo razbarušenih rasprava. Stasale su generacije, istina ne baš sistematski obrazovane, koje shvaćaju da im se dira u nešto što je privatnost, a što je dosegnuta sloboda. I ne daju se obeshrabriti etiketama.
Političke posljedice aktualnih rasprava također mogu biti korisne.
Lijevo-liberalnoj vladajućoj koaliciji zapravo odgovara sadašnja rasprava iako padaju i teške riječi. Lakše se pozivati na Pariz, Berlin ili New York u pitanjima seksualnih sloboda, na primjer, nego odgovarati na pitanje – a što je to lijevo-liberalni program u sadašnjoj hrvatskoj stvarnosti.
Cijela sadašnja rasprava imat će više smisla ako bude rezultirala novim, smjelijim i otvorenijim raspravama o nizu gorućih ekononomskih i socijalnih problema društva i što je još važnije rješenjima koja će donositi bolji život, materijalni i duhovni, što većem broju ljudi.
Sadašnja rasprava o zdravstvenom i spolnom odgoju definitivno je, po vlastitom izboru, svrstalo Crkvu kao opoziciju vlasti. HDZ se za sada samo šlepa za Crkvom. Ostale desne stranke su beznačajne.
I to je dobro za javnu scenu. Pozicije su jasne, lakše se opredijeliti.
Ako pokrenuta rasprava ostane u minimalno tolerantnom tonu, dobra je za zajednicu.
Od početka, 1994. godine, pa sve do zatvaranja, 31.12. 2003. godine, bila urednica Zagrebačkog dopisništva RSE. Autorica kolumne Zrno soli na portalu RSE.
