Dostupni linkovi

Šaškor: Komemoracije u potrazi za državnicima


Komemoracija u Jasenovcu
Komemoracija u Jasenovcu

Prethodna i tekuća godina obiluju obljetnicama koje memoriraju neke od najvažnijih zbivanja proteklog stoljeća. Ona koja su odredila svijet u kojemu živimo. Ona koja su trebala biti opomena za nadolazeće generacije. Deseci milijuna mrtvih ostali su na evropskim poljima, u gradovima i u selima. Dostojanstveno komemoriranje njihovog stradanja civilizacijski je i ljudski dug svakog čovjeka ponaosob. Država i državnika naročito.

Spomenimo neke od tih obljetnica - stogodišnjica početka Prvog svjetskog rata, stogodišnjica stradanja Armena i bitke kod Galipolja, sedamdeseta godišnjica iskrcavanja u Normandiji, potom oslobađanja Auschwitza i niza nacističkih logora, uključivši i Jasenovac, te na koncu, predstojeća i najvažnija – 70. obljetnica pobjede nad fašizmom.

Svijet je dočekuje podijeljen i u novim brigama. Razumije se, svaki od tih događaja nosi aktualno breme, uvjetovan je tekućom svjetskom geopolitičkom konfiguracijom. U prošlosti se nalaze aktualne poruke. Tako je bilo kroz svih ovih sto godina, tako je i danas.

Međutim, ono što bode oči je da danas prisustvujemo koraku natrag.

Prije desetak godina manifestacijama u Normandiji prisustvovali su lideri pobjedničke antifašističke koalicije – Bush, kraljica Elizabeta (Blair), Chirac, Putin - te njemački kancelar Schroeder. Nekoliko mjeseci kasnije, u Moskvi, na vojnoj paradi povodom 60-te godišnjice pobjede, također su bili svi zapadni lideri i njemački kancelar.

Bilo je lijepo tada biti Evropljanin. Jedno je razdoblje završilo, velike promjene su se zbile, Njemačka kao poražena zemlja dovršila je svoju demokratsku transformaciju. Činilo se da su pouke izvučene za sva vremena, da je nad baštinom Drugog svjetskog rata konačno zavladao konsenzus. Upravo je antifašistička baština okosnica oko koje se formirala ideja ujedinjene Evrope.

A danas? U Normandiji prošlog ljeta svi su lideri još bili na okupu. Obama, kraljica Elizabeta (Cameron), Hollande, Putin, Merkel. U Auschwitzu početkom ove godine nije bilo mjesta za ruskog predsjednika. U Moskvu na vojnu paradu 9. svibnja neće doći glavni zapadni saveznici iz Drugog svjetskog rata i gotovo nitko iz Evropske unije. Hoće njemačka kancelarka Merkel, dan poslije, kako bi odala počast sovjetskim žrtvama.

Razlozi bojkota su poznati – agresivna politika sadašnjeg ruskog predsjednika Putina i osobito prisvajanje Krima.

Ne mislim ništa dobro o toj politici. Nisam oduševljena niti sa zapadnom.

Ali, da su se Churchill i Roosevelt tako ponašali 1941. i odbili savezništvo sa Staljinom, kako bi uopće završio Drugi svjetski rat i s koliko još žrtava?

Postoje civilizacijska dostignuća ispod kojih nije dobro ići jer imaju posljedice za cijelu ljudsku zajednicu. Pobjeda nad fašizmom i konsenzus u obilježavanju jedno je od tih. Svako odstupanje zbog dnevnopolitičkih razloga ima efekt leptira, kako se to popularno kaže.

Zaokupljen pomjeranjem odnosa snaga među velikima, svijet nije ni registrirao da se istodobno u Hrvatskoj raspao jedan takav krhki konsenzus – onaj oko Jasenovca. Ovogodišnja komemoracija povodom 70-te godišnjice oslobođenja logora ostala je bez šefice države, što je standard koji se njegovao posljednjih više od deset godina. U maloj zemlji poput Hrvatske, a tako bremenito vezanoj za ustaški genocid iz Drugog svjetskog rata, logično se otvara pitanje daljnjeg smjera razvoja. Predsjedničin samotni posjet jasenovačkom cvijetu, uz poruku koja je otvoreno revizionistička, to pitanje samo potencira.

Svjedoci smo da je i u današnjem polariziranom svijetu moguće i drugačije ponašanje.

U Galipolju, na obljetnici 100-te godišnjice krvave bitke, okupili su se prije nekoliko dana lideri tada zaraćenih strana, britanski prijestolonasljednik, australski i novozelandski premijeri, te turski predsjednik, i uputili ohrabrujuće humanističke poruke.

Istodobno, u Erevanu, na obilježavanju 100-te obljetnice masakra Armenaca, kojega 20-tak svjetskih država naziva genocidom, nije došao turski predsjednik. To nije bilo niti realno za očekivati, jer stogodišnji spor oko karaktera toga stradanja još nije okončan. Ipak, trajni svjetski pritisak učinio je i da turska strana izrazi poštovanje žrtvama i zločin proglasi zločinom protiv čovječnosti. Došli su francuski i ruski predsjednik.

Obljetnice velikih tragedija iz novije povijesti obvezuju. One ne bi smjele biti samo u rukama trenutačnih elita. Baština su čovječanstva.

Dok sam pisala ovaj tekst slušala sam dva CD-a. Jedan je bio izvedba Brittenovog Ratnog rekvijema, a drugi Brucknerova peta simfonija. Britten je za praizvedbu svog snažnog djela 1962. godine predvidio katedralu u Coventryju, teško stradalu od njemačkog bombardiranja. Izvođači su trebali bit Britanac Peter Pears, Nijemac Dietrich-Fischer Dieskau i Ruskinja Galina Višnjevska. Tadašnje sovjetske vlasti nisu dopustile Višnjevskoj odlazak na praizvedbu (tek kasnije su joj dopustili odlazak u London kako bi snimila izvedbu). Britten je imao jasnu viziju kakvu Evropu želi, poručio državnicima ono što su proveli četrdesetak godina poslije.

U takvoj Evropi želim živjeti.

Slušala sam i Brucknera u izvedbi Berlinske filharmonije pod ravnanjem Wilhelma Furtwanglera na sačuvanoj live snimci iz stare zgrade Berlinske filharmonije iz 1942. godine. I Bruckner i Furtwangler i Berlinska filharmonija (ovaj prvi bez svoje krivice) pripadali su svetim mjestima nacističke duhovnosti. Uz Brucknera je padao Berlin. Berlin je pao, nacisti su poraženi, ostala je glazba.

Naša zajednička baština.

  • Slika 16x9

    Ines Šaškor

    Od početka, 1994. godine, pa sve do zatvaranja, 31.12. 2003. godine, bila urednica Zagrebačkog dopisništva RSE. Autorica kolumne Zrno soli na portalu RSE.

XS
SM
MD
LG