Grad je civilizacijski i kulturni fenomen. Određuju ga njegovi stanovnici, ali i sama gradnja. Upravo je arhitektura savršena slika o moralnom, etičkom i kulturnom stanju žitelja grada. Uzimajući ovo u obzir, ali i bespravnu gradnju, sumnjive višemilionske projekte, neuvažavanje struke prilikom gradnje, te izostanak kritike, najavljuje se dolazak novih globalnih vrijednosti - one koje će, vjerovatno, trajno promijeniti sliku bh. metropole.
Arhitektura je ogledalo društva. Odlika savremene arhitekture u BiH je neuređenost.
Banke, tržni centri, benzinske pumpe, kao i bogomolje su objekti koji u BiH niču kao gljive poslije kiše. Istovremeno, manjak je obrazovnih, kulturnih, rekreacionih i stambenih objekata, te parkova.
„U Sarajevu, uz Katedralu nalaze se još četiri banke, prave katedrale novoga doba u kojima se ljudi klanjaju onome što jeste vrhovna vrijednost - novac“, navodi profesor i arhitekta
Fehim Hadžimuhamedović.
Slično mišljenje dijeli i njegov kolega
Stjepan Roš."Današnja arhitektura je, ustvari, proizvod tačno ljudi - investitora koji su promijenili svoj odnos prema vrijednostima. Zaboravili su riječ komšija, skromnost i pretvorili su arhitekturu u tzv. pokazivačku arhitekturu“, kaže Roš.
Sve je podređeno komercijalnim svrhama i kretanju, vjerovatno, stranog kapitala, ističe sarajevski arhitekta
Boro Spasojević.
„Pogledajte koliko je robnih kuća napravljeno. Ništa otkako je taj višepartijski sistem zaživio u gradu Sarajevu nije napravljeno u korist grada“, rekao je Spasojević.
Vodeće arhitekte, poput
Amira Vuka Zeca, građevinsku džunglu u Sarajevu jednostavno zovu urbicidom.
„Ovo što se danas gradi u Sarajevu su incidenti. Prijašnje civilizacije smo otkopavali i na osnovu iskopina govorili otprilike kako su radili. Nas kad počnu otkopavati, jadna nam majka“, kaže on.
"Stradunizacija" BaščaršijeSličan primjer očit je na području nastarijeg dijela Sarajeva, poznatijem kao Baščaršija. Riječ je o nemarnom odnosu prema kulturnom naslijeđu.
„Na Baščaršiji se dešava stradunizacija, i to jednim na oko sitnim zahvatom - popločanjem. Autentični obrazac Baščaršije je izazito vezan za kaldrmu, za obradu nepravilnim komadima kamenja. Unutar takvog ustrojstva sad se postavlja nešto što je čvrsta ili tvrda geometrija“, primjećuje Fehim Hadžimuhamedović.
„Stradunizacija“ Baščarije rezultat je ili nezanja ili nepoštovanja bh. kulturne, odnosno arhitektonske tradicije, dodaje Hadžimuhamedović.
„Kud to zapravo vodi? Da li se radi o temeljnom neznanju? Da li se radi o projektu uništenja čaršije, konfuzije lokalnoga društva koje ne zna što mu je vrijednost? Najveći je problem da ne postoje reakcije“, smatra on.
Problem nastaje u tome što ne postoje kritičari, niti se uvažava mišljenje struke o nekim bitnim projektima, tvrdi profesor Roš
.
„U ovom trenutku ne postoji, broj jedan, kritika. Mediji ne učestvuju u vrednovanju šta je to dobro, šta nije dobro. Taj divlji kapitalizam proizvodi ovo što mi danas živimo“, zaključuje Roš.
Prisutan je i problem bespravne gradnje. Prema podacima Zavoda za planiranje razvoja, u Kantonu Sarajevo ima oko 26.000 nelegalno podignutih objekata.
„Ja se ne bih složio baš da je to džungla. Ipak je ta oblast pokrivena zakonskom regulativom i procesima koji idu u izradu“, rekao je direktor Zavoda
Fahrudin Đuzo.
Grad rascjepkanostiBh. pjesnik i esejist
Senadin Musabegović smatra da je nekadašnju sliku Sarajeva kao grada različitosti zamijenila rascjepkanost.
„To je povezano sa tom političkom idejom koja je ovdje namtenuta da će slobodno tržište, slobodna ekonomija ustvari riještiti sve naše etničke i nacionalne konflikte. Mislim da ta slobodna ekonomija itekako pravi etničke i nacionalne konflikte. Tržni centiri postaju biti neki javni prostor. Naravno, logično pitanje jeste ko dolazi u te tržne centre. Da li uistinu ljudi mogu da kupuju? A s druge strane, imate tu neku reinvenciju tradicije. Bogomolje, to je taj paradoks, kada se rekonstruišu uvijek treba da su dva puta veće, dominantnije naspram druge bogomolje“, ocjenjuje on.
Princip potrošačke arhitekture, prema mišljenju stručnjaka, dočekat će i Bosna i Hercegovina, zaključuje arhitekta Stjepan Roš:
„Nije pitanje divlje izgradnje. Pitanje je odnosa prema komšiji. Razorene su relacije. Tako se pojavio u mahali onaj najgori oblik ograđivanja - ne znam ko mi je susjed, niti me interesuje, važan je moj teritorij, moja zemlja, moja porodica, što je logično da je važno, ali uz porodicu je onda kontekst taj širi mnogo važniji“, kaže Roš.