Dostupni linkovi

Ruski mladići se vraćaju u kovčezima


Proruski separatista na punktu kod aerodroma u Donjecku
Proruski separatista na punktu kod aerodroma u Donjecku

Rojters, priredio Slobodan Kostić

Pre nekoliko dana Jeleni Tumanovoj, koja živi u zapadom delu Rusije, stiglo je na kućni prag telo sina u kovčegu. Dvadesetogodišnji Anton Tumanov prethodno je služio u Oružanim snaga Rusije u Čečeniji, na Severnom Kavkazu.

Dokumenta koja je Tumanova dobila sa posmrtnim ostacima sina otvaraju više pitanja nego što ima odgovora – o tome kako je on izgubio život, ali i ona koja se odnose na uporno poricanje Rusije da su njene trupe u Ukrajini. Prateća dokumentacija ne otkriva mesto Antonove smrti, kažu aktivisti organizacija za ljudska prava koji su bili u kontaktu sa njegovom majkom.

„Medicinska dokumentacija ukazuje na povrede od šrapnela i da je smrt nastupila zbog gubitka krvi, ali nema nikakvih objašnjenja o tome gde i kako se to dogodilo“, kaže Sergej Krivenko, čelnik Komisje za vojna pitanja pri Savetu za ljudska prava ruskog predsednika.

Mada ova dokumenta nisu mogla da se provere, više od deset vojnika iz jedinice Antona Tumanova rekli su Krivenku i članici ovog Saveta Eli Poljakovoj da je on poginuo 13. avgusta u blizini ukrajinskog grada Snjižne. U borbama je, prema njihovim svedočenjima, ubijeno više od sto ruskih vojnika iz 18. motorizovane brigade vojne jedinice 27777 koja je prvobitno bila stacionirana u blizini čečenske prestonice Groznog.

Dvadesetrogodišnji Rolan koji je služio sa Antonom rekao je Rojtersu da je njegov drug preminuo na operacionom stolu nakon što je pogođen šrapnelom rakete pored oklopnog. On kaže da je u njegovoj grupi bilo dvoje poginulih, uključujući još jednog vojnika koji se zvao Robert.

„Bio sam u transporteru čija su vrata bila otvorena u trenutku eksplozije, tako da sam bio ošamućen i kontuzovan“, objašnjava Rolan.

„Robert i Anton bili su napolju, par koraka daleko, ali nisu uspeli da se sklone. Robert je poginuo na licu mesta. Pružili smo prvu pomoć Antonu, ali je on ipak preminuo na operacionom stolu“, priča Rolan dok se u svom domu u Krasnodarskom regionu na jugu Rusije, oporavlja od povreda.

Aktivisti organizacija za zaštitu ljudskih prava tvrde da je još 15 ruskih vojnika poginulo u Ukrajini, dok se stotine drugih nalaze u bolnicama.

Činjenica da ruski vojnici ginu u ratu u koji njihova država zvanično nije umešana, postao je nemali problem za Rusiju.

Sumnje o mladim vojnicima koji se vraćaju u kovčezima počela su da se šire još pre nekoliko nedelja. Mada se te informacije te sumnje još uvek šire samo u uskim krugovima, one imaju mnogo više odjeka nego ono što se nekada ranije moglo čuti o ratovima u Čečeniji i Avganistanu.

Stotine ranjenih u Ukrajini

Ukrajinski predsednik Petro Porošenko rekao je nedavno da je Rusija povukla većinu snaga na svoju teritoriju nakon što je sklopljeno primirje između Kijeva i separatista u Donjecku i Lugansku, mada je jedan zvaničnik NATO-a kazao da se u Ukrajini još uvek nalazi oko 1000 ruskih vojnika.

Zvanično, u Ukrajini nije bilo ruskih vojnika, mada Kijev tvrdi da su Oružane snage Rusije pomogle tokom poslednjih nekoliko nedelja da se potpuno preokrene tok sukoba, potiskujući ukrajinske snage od ruske granice, a otvarajući istovremeno ruskim separatistima put prema Azovskom moru.

Proruski separatista pored transportera
Proruski separatista pored transportera

Uprkos zvaničnim stavovima, mogu se naći svedoci koji tvrde da je na stotine ruskih vojnika ranjeno u Ukrajini, ili da je neko od njihove rodbine učestvovao u borbama u Ukrajini, gradeći tako delove mozaika o ruskim žrtvama u susednoj državi.

Jedan vojnik doktor otkriva da je stotine ruskih vojnika koji su ranjeni u Ukrajini smešteno u vojnim bolnicama u blizini Moskve, Sankt Petersburga i Rostova koji se nalazi u neposrednoj blizini ukrajinske granice.

„Najčešće, ranjenici se prebacuju u Rostov i Moskvu“, dodaje on.

Sergej Kozlov, stručnjak za kompjutere, kaže da je njegov nećak Nikolaj, padobranac koji je bio stacioniran u Uljanovsku, upućen u Ukrajinu 24. avgusta, gde je zadobio rane od granate neposredno nakon što je prešao granicu, tako da je ostao bez noge.

„On je operisan je u Rostovu i potom prebačen u Moskvu zato što tamo nije bilo slobodnih soba, ali sada nema dovoljno ležajeva ni u bolnicama u glavnom gradu i Sankt Petersburgu, zato što je sve puno ranjenika iz Ukrajine“, priča Kozlov preko telefona.

Jedan taksista koji se predstavio kao Vitalij dodaje da je i njegov sin poslan u Ukrajinu. On pored volana drži fotografiju dvadesetogodišnjeg mladića koji se smeši na oklopnom transporteru.

Vitalij je ozlojeđen što je njegov sin, padobranac koji se prethodno nalazio u Pskovu u blizini estonske granice, upućen u Ukrajinu da se bori zajedno sa pobunjenicima.

Ubeđivanja oficira da se ide preko granice

„Otišao je tamo ilegalno pre dve nedelje da se bori. Rekao je da će vratiti 20. novembra, tako da sada mogu jedino da odbrojavam dane.“

Vitalij opisuje kako su oficiri pokušavali da ubede njegovog sina, koji služi redovni rok, da postane vojnik po ugovoru, što bi omogućilo da bude legalno upućen izvan granica zemlje.

Uprkos tome što je on to odbio, njegovog sina su poslali u Ukrajinu.

„Dali su mu uniformu kakvu nose pobunjenici, tako da niko ne može da zna da je on ruski vojnik“, dodaje Vitalij.

Rolan, koji se borio zajedno sa Antonom Tumanovom u Snjižnem kaže da je sredinom avgusta proveo deset dana na položajima u Ukrajini. Nakon što se vratio kući, on je posvedočio da su im starešine nudile mogućnost da idu u Ukrajinu. Svako je mogao da odbije, ali su njihovi nadležni bili uz one koji su to prihvatili. Rolan je otišao, kako kaže, zbog zakletve koju je dao, ali i da zaštiti rusko stanovništvo od ukrajinskih snaga, koje gotovo svi u Rusiji jednostavno nazivaju – fašistima. Omogućeno mu je da bude na plaćenom odsustvu dok je bio na putu.

„Samo sam želeo da potisnemo neonaciste i deklarisane fašiste natrag, ili da ih uklonimo kako bi smo oslobodili ruski narod od zla“, kaže on dok opisuje kako je prešao ukrajinsku granicu u kamionu bez registarskih tablica.

„Na ukrajinskoj strani, sastali smo se sa pobunjenicima koji su nas usmerili gde da idemo dalje. Zapravo, tu nije bilo ni granice, video sam samo polja suncokreta, Rusija je sasvim neprimetno ostala iz nas“.

Uprkos svim ovim dokazima, Ministarstvo odbrane Rusije, odbacuje svaku mogućnost da se snage ove zemlje nalaze u Ukrajini, dok aktivisti za ljudska prava tvrde da je to poricanje deo tradicije skrivanja vojnih aktivnosti koje su najdrastičnije bile tokom sukoba u Čečeniji.

U međuvremenu, nakon tajnih sahrana na grobljima u Rusiji, niču sveže humke.

XS
SM
MD
LG