Dostupni linkovi

Reportažni zapis iz Doboja: Uništen i privremeni dom


Poplava, u kojoj je Doboj jedan od najstradalijih gradova u Bosni i Hercegovini, odnijela je sve. Najgore su prošli oni koji su svoj dom već jednom izgubili tokom devedesetih godina prošlog vijeka. Sve ove godine oni su smješteni u dobojskom Domu penzionera. Kao i svih ovih godina, i nekoliko dana nakon poplave, o njima skoro da niko ne brine. Kažu da su po ko zna koji put prepušteni sami sebi i mole za bilo kakvu pomoć, jer od nadležnih ne dobijaju čak ni obećanja.

Katastrofalna poplava uništila je i skromni dom Milana i Rose Jovanović u kolektivnom centru u Domu penzionera u Doboju. Nakon povlačenja vode, Jovanovićima, koji su prija rata u BiH živjeli u okolini Zenice, nije preostalo ništa drugo osim da izbace namještaj i ostale stvari iz privremenog smještaja, u kojem je voda bila gotovo do plafona.

„Dvoje djece, ja i žena. Samo ono garderobe što smo ne sebi imali. Ono je sve potpoljeno. Da rezervnih gaća i majice nemam. Poslije nesretnog rata se čovjek kućio pomalo i opet sam uspio. Ali sam opet zadovoljan što su mi čeljad zdrava, djeca i mi cijela porodica što su mi zdravi“, kaže Milan Jovanović.

Porodica Jovanović dobila je novi smještaj u ovom kolektivnom centru. Sada žive u praznoj sobi.

„Samo zidovi i ništa drugo - tu smo“, kaže Rosa Jovanović.

Poplava je uništila desetak soba u Domu penzionera u Doboju, koji se u posljednjih 15-ak godina koristi za alternativni smještaj raseljenih osoba i izbjeglica. U sobi punoj mulja zatekli smo i sedamdesettrogodišnju Milicu Jović kako pokušava izbaciti uništene stvari:

„Katastrofa. Ne znam šta da radimo. Ne mogu sama ni poizbacivati, ni očistiti, ništa. Sve na bijedu udari. Nema mi ko ni pomoći. Nemam ništa. Voljela bih uzmrijeti, eto. Ništa drugo“, kaže nam.

U nekim dijelovima ovog kolektivnog centra, koji je sada okružen blatom i uništenim namještajem, voda je bila visoka i oko četiri metra. Iz prizemlja, koje je bilo potopljeno, sada se šire neprijatni mirisi. Korisnicima alternativnog smještaja sada najviše nedostaju higijenska i sredstva za čišćenje, kažu Rosa Jovanović i Savka Ilić:

„Unutra smrdi, katastrofa je sa svih strana, kanalizacija se izlila gore. Šta da pričam? Bojimo se zaraze, epidemije, to je najgore. Dvoje djece imam, komšija je isto sa svojom djecom.“

„Svijeća, tečnosti, sapuna, kalodonta, papira za wc. Nismo gladni. Ima još konzervi i hljeba, može biti dva, tri dana.“


U Domu penzionera u Doboju sreli smo i Milana Lukića, koji je u privremeni smještaj sa porodicom uselio početkom ove godine:

„Topilna udara. Bez riječi sam. Imam dijete sa posebnim potrebama. Ne mogu da nabavim pelene za dijete. Haos je. Tri dana tražim po gradu, nigdje ništa.“

Poplava je uništila i sobu u kojoj je sa porodicom deset godina živio Nikola Šuvira:

„Trenutno sam radio u Crnoj Gori, desetak godina nadničio. Na moju veliku nesreću, petog januara sam imao srčani udar, tako da sam ostao i bez posla i bez svega. Ne bi se imalo više šta reći. Kod rođaka sam na trećem spratu, nas šestero u jednoj sobi.“

Stanovnici Doma penzionera pokušavaju da očiste prizemlje i druge poplavljene dijelove, ali im posao otežava slab pritisak vode. Među njima je bio i Mladen Pantić, izbjeglica iz Osijeka:

„Ljudi su tu prepušteni sami sebi. Niko ništa ne čini. Nigdje nikoga nema. Jučer nam je bio ministar, došao, prošao, vidio - i to je to. Kaže da sad ima gorih situacija – Šamac, što jeste, to stoji. Ne možeš. Nema ni vojske, nema ni omladine, nema nikog. Sve po gradu se čisti, organizuje se, neko nekog dovodi, neko nešto radi, a ovdje niko ništa. Ovdje imaš trenutno 40 ljudi kojima je sve otišlo.“

U jedinom kolektivnom centru u Doboju još nema struje. Milan Jovanović s početka ove priče ističe da ovi ljudi ne mogu sami da saniraju posljedice poplave, odnosno da je došlo vrijeme da se realizuju obećanja koja godinama slušaju o ukidanju kolektivnih centara u BiH:

„Više nema izbora. Sad je došlo vrijeme pokazati se da mi sad konačno treba da se riješimo.“
XS
SM
MD
LG