Agencija za istrage i zaštitu BiH na području Bijeljine i okoline uhapsila je četiri osobe, među kojima i inspektora Obavještajno-sigurnosne agencije OSA BiH Branislava Trišića zvanog Brane, te Zorana Bogdanovića uposlenika u institucijama Brčko Distrikta. Hapšenja visokorangiranih državnih službenika i uposlenika koji se sumnjiče za ratni zločin pokrenula su i pitanje zašto BiH ni 20 godina nakon rata nije iz struktura i javnog života sklonila potencijalno sumnjive osobe. Žrtve i zaštitnici ljudskih prava smatraju kako ovakvi primjeri ne treba da čude, jer su poslušnici nagrađeni pozicijama, a pravosuđe se politički sistematski urušava.
Od Predsjedništva BiH, pa do entitetskih parlamentaraca, policijskih službenika, namještenika ili obavještajnih djelatnika, gotovo da nema institucije koja niej uposlila nekoga osumnjičenog za ratni zločin. Pokazuju to i hapšenja koja, s vremena na vrijeme skrenu pažnju na to da u BiH nikada nisu provedene temeljite provjere, niti su iz javnog života sklonjeni ljudi sumnjive ratne prošlosti. Pokazao je to i primjer hapšenja inspektora Obavještajno-sigurnosne agencije OSA BiH Branislava Trišića zvanog Brane i Zorana Bogdanovića uposlenika u institucijama Brčko Distrikta BiH. Tužilaštvo ih sumnjiči za nezakonita hapšenja mučenja i zlostavljanja civila u Janji kraj Bijeljine.
„Stvarana je stalna atmosfera straha za život i sigurnost bošnjačkog stanovništva čime je bošnjačko stanovništvo bilo prinuđeno da napusti područje Janje plaćanjem novčanih iznosa pripadnicima vojske i policije za prelazak na teritoriju pod kontrolom ARBiH ili za prelazak u Srbiju“, kaže glasnogovornik Tužilaštva BiH Boris Grubešić.
Međutim žrtve deceniju i po upozoravaju na to da se svakodnevno suočavaju sa ljudima za koje se sumnja da su činili zlo drugima tokom rata. Bakira Hasečić predsjednica udruženja „Žene žrtve rata“ kaže kako su državnom tužilaštvu godinama slali podatke o osobama koje rade u policijskim i drugim organima, ali da konkretnih rezultata nema.
„Ima ih desetine koji su u Državnoj graničnoj službi, policiji, i vrijeme je bilo da se izvrši češljanje, da oni koji su počinili ratni zločin ili doprinijeli bilo čime ne mogu raditi u policiji, sudstvu, pravosuđu... Vjerujte, stalno šaljemo upite i dobijamo odgovore da se protiv nekih vodi istraga, nekima su oduzeti dokumenti, ali sve to i dalje stoji u ladicama“.
Otkud osumnjičeni za ratni zločin u institucijama države ili entiteta ne treba da čudi, kaže predsjednik Helsinškog odbora RS Branko Todorović.
„Veliki broj tih ljudi je dobio nagradu, kao neku vrstu zaštite, ali istovremeno i priznanja za ono što su uradili, time što su dobili namještenja i pozicije u državnim institucijama. Nažalost, vrlo često i u policiji, i u pravosuđu, lokalnoj upravi, parlamentima, tako da smo mi u Helsinškom odboru, recimo, u jednom momentu mogli sa sigurnošću ustvrditi da skoro jedna četvrtina, na primjer, parlamenata u entitetima, su osobe koje bi se vrlo lako mogle i trebale naći pred licem pravde za zločine koje su počinili.“
Na svim stranama je isto, smatra Todorović, jer svako štiti svoje, pa se onda štite i međusobno uz političke veze.
„Međunarodna zajednica i domaća javnost nisu imali nikakve snage ni želje da podstaknu proces lustracije, da podstaknu proces koji bi onemogućio počinioce ratnih zločina da se nađu u institucijama i sa svojih pozicija u institucijama vlasti utiču na mnoge procese u Bosni i Hercegovini. Prije svega, oni su opstruisali proces jačanja pravosuđa, to i danas čine, i ovo što se nađu nekada pred licem pravde, što budu uhapšeni zbog ratnih zločina, zaista je ohrabrujuće. Istovremeno, ti rijetki izuzeci prikazuju koliko će, nažalost, biti mnogo više, čini mi se, onih koji neće odgovarati za svoje zločine upravo zbog jednog, ja bih rekao prećutnog, političkog dogovora ratnih zločinaca u Bosni i Hercegovini, šovinističkih i nacionalističkih stranaka, da se na sve moguće načine opstruiše da bilo ko od njih završi pred licem pravde.“
Zna to dobro i Mirsad Duratović, koji je imao 17 godina kada je u maju 1992. godine iz svoje kuće u Prijedoru odveden u logor Omarska, a potom u Manjaču pa u Trnopolje.
„Teško je opisati taj osjećaj kad stojite ili sjedite s nekim ovako preko stola koji vas je prije par godina ispitivao u logoru Omarska, a vi danas odete kod istih ljudi i tražite da vam se prizna status logoraša, da vam se prizna status civilne žrtve rata. Od nekog ko vam je sve to učinio očekujete da vam prizna sad to, da vam da pravo“, kaže Duratović.
U prilog tvrdnji govori i činjenica da su brojni osuđeni ratni zločinci radili u državnoj službi, poput recimo Indire Vrbanjac-Kamerić osuđene na tri godina zatvora zbog ratnog zločina nad civilima, a prethodno je radila u Kantonalnom poreznom uredu u Tuzli. Visoki oficiri OS BiH tako su prema izjavama svjedoka i video snimcima bili uz haškog optuženika Ratka Mladića dok je bježao od pravde. Čak je i tužiteljica Tužilaštva BiH Vesna Budimir u nedavno okončanom predmetu protiv Nihada Bojadžića za zločin u Trusini kazala kako je u „napadu na selo Trusina bio uključen vojni vrh ABiH, koji je i danas aktivan u politici”.
