Svadbe u Crnoj Gori često ne mogu da prođu bez pucnjave i to bojevim mecima. Uprkos činjenici da se to nekad završi ranjavanjem ili čak i pogibijom, svijest o riziku i dalje ne odvraća ljude od ovog opasnog običaja.
Tridesetsedmogodišnji Podgoričanin je u nedjelju ranjen projektilom iz vatrenog oružja tokom svadbenog veselja. Prema, za sada nezvaničnim informacijama, njega je metkom slučajno pogodio jedan od svatova. Žrtva šenlučenja je, odmah nakon ranjavanja odvezen u Klinički centar gdje mu je ukazana pomoć.
Činjenica da je konstatovano da je čovjek van životne opasnosti ipak ne umanjuje dimenzije olakog potezanja vatrenog oružja i shvatanja teških posljedica koje ono može proizvesti.
Od policije u ponedjeljak nije bilo moguće dobiti odgovor na pitanje u vezi sa njenim nadležnostima i odgovornostima u vezi ovakvih djela, ali advokat Zdravko Begović kaže da u ovakvim slučajevima, odgovornost isključivo pada na osobu koja je koristila oružje.
"Ko opšte opasnom radnjom ili opšte opasnim sredstvom, dakle i upotrebom vatrenog oružja, izazove opasnost za život ili tijelo ljudi čini krivično djelo ugrožavanja sigurnosti i za to krivično djelo je zaprijećena relativno visoka zatvorska kazna. Ukoliko u takvim situacijama dodje do upotrebe vatrenog oružja, odnosno, ranjavanja nekog lica odgovornost isključivo snosi lice koje je izvršilo tu radnju", pojašnjava Begović.
Atavističku potrebu za puškaranjem tokom svadbenih i drugih veselja, profesorka književnosti Božena Jelušić tumači psihološkim motivima, ali i tradicijom koja je u međuvremenu pervertirana.
"Znamo da je pojava vatrenog oružja ukinula viteštvo jer je od tada najveći nesoj mogao ubiti najvećeg junaka. Sada, kada imate pervertiranje tradicije nakon ratova '90-ih kada se među naše građane slilo nekontrolisano mnogo oružja, imamo posla sa "bombom" sa odloženim, ali sigurnim djejstvom. Da ne govorimo o mogućnosti da je to opet jedan pervertiran način da se, naročito kod muškaraca, rješavaju frojdovski problemi. Više se ne može govoriti da se kod nas puca da bi se otjerali zli duhovi. Pucaju oni koji žele da pokažu da su i oni dio tajkunske mase koja ima, može i hoće. Da imaju moć da i sami zapucaju i pokažu da im ni policija ne može ništa, odnosno, da su i od nje jači", konstatuje Božena Jelušić.
U kontekstu priče o zloupotrebi vatrenog oružja tokom raznih veselja, naročito je zanimljiv primjer žitelja mjesta Tuzi, nadomak Podgorice, koje je većinski nastanjeno stanovnicima albanske nacionalnosti koji su takođe tradicijom veoma vezani za vatreno oružje.
Međutim, u Tuzima se više ne puca. Vaselj Siništaj, političar iz Tuzi, kaže da je sa pucnjavom na veseljima u ovom kraju završeno '90-ih godina.
"Mnogo je bilo oružja i municije na ovim prostorima i nažalost novinar TV Crne Gore, Albanac Marko Ujkić je stradao od zalutalog metka. Ugledni ljudi su računali na činjenicu da je riječ kod Albanaca i dalje još uvijek jača od zakona. Bilo je i do tada zakona o zabrani nošenja oružja i pucnjave ali se nije poštovao. Albanci su tada donijeli odluku koja se od tog trenutka apsolutno poštuje", navodi Siništaj.
Siništaj objašnjava i kako je moguće da se, uprkos prethodnoj praksi, ta odluka i danas poštuje:
"Mi, nažalost, i dalje imamo plemensku organizaciju. U okviru albanskih plemena na području Malesije postoje tri barjaktara i jedan vojvoda. Zatrijebčani nemaju barjaktara, a ostala tri plemena imaju - Ulići (Uljaji), Ivezaji i Čunmuljaji. I, obično se krene od tih barjaktara i vojvode, pokupi se omladina, donese se odluka, zapiše se i obznani. Prosto je nevjerovatno ali istinito da to svi poštuju", kaže.
Na pitanje šta bi se dogodilo pojedincu koji ne bi poštovao tu odluku, Siništaj odgovara:
"Taj koji bi danas pojavio na nekoj svadbi izvadio pištolj i pucao, bio bi moralno kažnjen, što znači da bi naišao na prezir okoline."
O fenomenu upotrebe vatrenog oružja na svadbenim i drugim veseljima, govore i građani Podgorice sa kojima je razgovarala koleginica Lela Šćepanović:
