Četvrtak, 21. avgust/kolovoz 2014, 04:22 CET

Programi / Tema sedmice

Priča o uspjehu: Teova tvornica kolačića

The Cookie Factory
The Cookie Factory
Marketinški stručnjak Teo Jurdana, otvorivši jednu od najpopularnijih slastičarni, obrnuo je uobičajenu hrvatsku priču: mlad, visokoobrazovan, otišao iz Hrvatske i uspio. Ovaj 34-godišnji Zagrepčanin jeste mlad i visokoobrazovan, vani školovan ali se - vratio u Hrvatsku i uspio.

„Nekako sam bio jako nostalgičan u Americi i Kanadi, falila mi je obitelj, naše more, pa sam odlučio pokupiti što više ideja i vratiti se kući i onda dati najbolje od sebe, ovdje u Hrvatskoj", priča Teo.

Teo je u Zagrebu počeo studirati matematiku, a onda iskoristio jednu međunarodnu stipendiju i završio marketing u Sjedinjenim Američkim Državama. Neko je vrijeme i radio u SAD-u i Kanadi, u marketinškim agencijama, ali stalno ga je, kaže, „vuklo kući“ i prije tri godine se vraća.

Nakon više mjeseci potrage, nalazi posao u marketingu jednog velikog Fast–Food lanca u Hrvatskoj, ali zbog krize, počeli su prijetiti otkazima:

„Nisam više htio živjeti u tom strahu, pa sam htio pokrenuti svoj brand", priča Teo.

Ideju je nosio još iz Amerike, gdje ga je oduševila raznovrsna i kvalitetna ponuda slastica, te s bratom Tomislavom, i uz podršku obitelji kreće u projekt „The Cookie Factory“, slastičarnicu sa sokovima, svojevrsni coffee bar s kolačima, po američkoj recepturi:

„Baš sam se htio fokusirati na nešto što ne postoji u Zagrebu, da nikoga ne kopiram, nego da napravim nešto novo i nešto drugačije", navodi Teo.

O tome otkud svi ti recepti kaže:

The Cookie FactoryThe Cookie Factory
x
The Cookie Factory
The Cookie Factory
„Pa, recepte sam skupio od prijatelja iz cijelog svijeta, najviše iz Amerike jer sam tamo stekao puno prijatelja. Dakle što od prijatelja, što od traženja po internetu onoga što želimo, tako da smo sve to spojili, testirali i napravili dobar proizvod.“

Nesuđeni matematičar, grafički dizajner i marketinški znalac, počinje s onim što je oduvijek nosio u sebi, ljubav prema kuhanju i slasticama. Tvrdi da je otvaranje vlastitog biznisa, usred najveće krize, više mudrost nego li ludost, jer je manja konkurencija, ali samo ako imaš nešto novo i kvalitetno:

„Mogao bih čak reći da je naš brend, što se tiče, recimo, browniea i sladoleda, na toj razini da bi se i u Americi pohvalili time što ja nudim ovdje.“

Gotovog novca nisu imali, pa su Teo i brat Tomislav, uz potporu roditelja, ušli u kredite. Tražili su i poticaj od države, ali ga nisu dobili:

„Mislim da Hrvatska, jednostavno, ne vidi potencijal u tom manjem poduzetništvu, možda se više usmjerila na energetiku, poljoprivredu, a ne nešto ovako sitno, poput nas, tako da, eto, ništa nismo mogli dobiti, čak ni da jedan stroj kupimo.”

Ugodno i originalno

Startali su u lipnju 2011., u iznajmljenom prostoru od 35 kvadrata, u atraktivnoj Skalinskoj ulici, u samom srcu Zagreba - njih dvojica i jedna kuharica:

„Brat je uglavnom u kuhinji. Ja tu naprijed, konobarim, perem suđe, sve što treba, i dan danas. Tako sam čak znao jednu smjenu raditi u kuhinji, a drugu konobariti. To je trajalo nekoliko mjeseci, dok sam mogao izdržati, ali i danas je to uglavnom 24-satna briga. Ja doslovce, kad se probudim, dođem na posao i odem kad sam gotov, a to je, uglavnom, uvečer. Tako mi se dani odvijaju, nemam slobodnih dana i to sam prihvatio.“

Već u prvih nekoliko mjeseci bilo je očito da su uspjeli. Tu zimu, 2011., sjeća se Teo, ljudi su, za mjesto u Cookieu, doslovce čekali vani na minus 10 stupnjeva, pa su pod hitno morali potražiti veći prostor, da ne izgube toliki interes. Preselili su 50-tak metara niže, u jednako popularnu Tkalačićevu ulicu, u 70 kvadrata:

The Cookie FactoryThe Cookie Factory
x
The Cookie Factory
The Cookie Factory
„Danas imamo zaposlene tri slastičarke, četiri konobara, povremeno uzimamo i studente, a brat i ja stalno.“

Teova i Tomislavova tvornica kolačića i dalje je puna, a gosti su uglavnom mladi ljudi:

„Drugačiji su kolači nego drugdje, a sviđa mi se i ambijent“, kaže 25-godišnja Mirna, koja s prijateljicom često navrati. „Paše mi baš okus tih kolačića", dodaje.

„Originalno je i tako nečeg nema puno po Zagrebu, a kamoli u drugim dijelovima Hrvatske. To je razlog što ovdje dolazimo“, ističe studentica iz Splita.

„Jako je ugodna atmosfera, više kao nečiji dnevni boravak, dobro se osjećamo“, slažu se mlade Zagrepčanke.

Teov mlađi brat i suvlasnik, Tomislav Poslan, 24-godišnjak, koji uz posao, dovršava i studij ekonomije, ne skriva zadovoljstvo:

„Najviše što nam ide su browniei. Imamo ih više vrsta i onda se oni ugriju i onda na njega izaberete kuglicu sladoleda. Znači, to je nekakva toplo-hladna kombinacija, koju su ljudi najviše prihvatili. U ponudi su i raznorazne torte, osobito čokoladne, američki cheesecake i raznorazni cookiei, američki keksići", kaže Tomislav.

I Tomislav i Teo priznaju da nisu očekivali tako munjevit uspjeh:

„Znali smo da imamo dobar proizvod i dobar koncept, ali nismo očekivali baš ovakav uspjeh i da će to doći tako brzo.“

Unatoč sjajnom prometu još se ne može govoriti o zaradi, kaže Teo. Puno su uložili, blizu 100.000 eura, velike su režije, skup materijal, zatim najam prostora, pa plaće od 600 do 800 eura po zaposleniku, plus njih dvojica daje ukupno devet zaposlenih, na tako mali pogon:

„Na zaradi još uvijek nismo jer moramo otplaćivati te dugove, kredite, raznorazne otplate strojeva. To će još trajati nekoliko godina.“

Ozbiljno razmišljaju o otvaranju The Cookie Factroya u Splitu i još nekim gradovima. Ne isključuju ni širenje same proizvodnje, dostave za van. Puno je ideja, a najviše vlastitog znanja i rada:

„Konstantno morate ulagati i radit nešto novo. Nije samo dovoljno imati kvalitetan proizvod, nego je bitno i kako ćete ga kvalitetno prezentirati. Dizajn je jako bitan, zatim kako to što bolje poslužiti. Morate imati cijelu uslugu na nivou.“

Ankica Barbir-Mladinović

Dugogodišnja višestruko nagrađivana novinarka i urednica na Zagrebačkoj televiziji koja od 1994., nakon što je postala nepodobna na Hrvatskoj televiziji, izvještava za RSE o ratom pogođenim ljudskim sudbinama i drugim  postratnim i tranzicijskim temama.

Ovaj forum je zaključen
Sortiranje komentara
Komentari
     
Ime: VB Grad: Beograd
04.02.2013 17:40
Mada izbegavam tekstove o nostalgicarima koji ne mogu bez rodne grude,ovaj mi se bas dopao.Najvise zbog kolaca.
Imam srecu da nas sin u narednih dan-dva ide u Zagreb,pa sam mu vec poslala adresu(nadam se da je ulica kratka).
Hvala za tekst i preporuku mladih vrednih ljudi iz bilo koje zemlje bivse nam domovine.Toliko smo mali prostor i malo nas je da se moramo radovati svacijem uspehu,privatnoj inicijativi,trudu i radu.
 
Nema sadržaja.