Četvrtak, 24. juli/srpanj 2014, 23:29 CET

Programi / Tema sedmice

Priča o uspjehu: Naučnik i biznismen

Željko Vidaković
Željko Vidaković
U moru raznih švercera i „secikesa“ koji su se u posljednje dvije decenije domogli velikog novca, u Crnoj Gori se na prste mogu nabrojati ljudi koji su uspjeli svojim znanjem, idejom i hrabrošću. Jedan od njih je Željko Vidaković, koji je upornim radom razvio posao i napravio uspješnu firmu.

Željko Vidaković je vlasnik uspješnog preduzeća Ekoplant sa sjedištem u Podgorici, koje se bavi proizvodnjom sadnica voća, cvijeća i ukrasnog bilja, kao i projektovanjem i inženjeringom u hortikulturi. Rasadnička proizvodnja se obavlja na 25 hektara otvorenog polja i 5.000 kvadrata zaštićenog prostora u različitim regionima Crne Gore.

Međutim, ovaj dvometraš u srednjim godinama se razlikuje od uobičajene slike „uspješnih biznismena“. Prvi kapital nije stekao švercom cigareta i „širenjem“ na šticung deviza koji čine temelj mnogih domaćih biznismena.

Bavio se naukom. Radio je kao istraživač na Biotehničkom institutu i iz te udobne pozicije kreće u samostalan posao. Prije dvadesetak godina, u najgore vrijeme, pokreće rasadnik.

„Ja sam osjećao da moja perspektiva nije u Poljoprivrednom institutu gdje sam radio šest godina. Tada je bilo potrebno biti i nešto više od hrabar, i ne samo vizionar, kada nemate podršku, ni cijele porodice i da se najviše plaše vaši najbliži, da krenete u nemirne i nepoznate vode privatnog biznisa", kaže nam Željko Vidaković.

RSE: Koliko vas je danas ukupno u Ekoplantu?

Vidaković: Ukupno u Podgorici, Ulcinju i Belom Polju je na rasadnicima 30 zaposlenih.

RSE: Čega sve ima na tim silnim hektarima?

Vidaković: U imanju u Belom Polju, u selu Potok, na 1.000 metara nadmorske visine, imamo na 11,5 hektara 26 voćnih vrsta i preko 400 sorti. Tu smo se zasad bazirali na voće, mada ćemo od ove godine da je proširimo i da napravimo jednu veliku botaničku baštu, kako sa autohtonim tako i sa alohtonim, odnosno inostranim vrstama, jer želimo da širimo kulturu, kako gajenja voća, tako i hortikulturu. U Ulcinju se baziramo na ukrasno, a u Podgorici su plastenici na pola hektara i imamo proizvodnju, kako sjemena, tako i grančica, odnosno reznice.

EkoplantEkoplant
x
Ekoplant
Ekoplant
RSE: Kako je izgledao početak?

Vidaković: Imamo sam zemlju koju sam porodično naslijedio. Znanje koje sam stekao na fakultetu i ljubav koju sam stekao kod kuće. Ne može se ići bez novca, tako da sam ja i dok sam studirao, organizovao proizvodnju lubenica. Tu je bio i porodični kapital, pozajmica od roditelja, tetke.

Najvažniji radnici

Govoreći o kapitalu, Vidaković ističe da mu je najvažniji „ljudski kapital“. Njegova desna ruka, Zorica Božović kaže da kolektiv funkcioniše kao dobar tim u kom vlada porodična atmosfera, a da se firma doživljava kao druga kuća:

„Obično kažu - da li je to Zorica Ekoplant? Znači, Zorica mi je ime, a Ekoplant prezime. Šta da vam onda kažem drugo. Jednostavno sam se poistovijetila sa Ekoplantom, a kako nas nema puno u firmi, mogu slobodno da kažem da mi je ovo druga kuća. Često bude nekih nesuglasica i povišenog tona i svega, ali kada se sve stavi na svoje mjesto, sve se to izgladi. To su sve kreativne svađe.”

Lela Remiković, radnica u rasadniku nam je pričala o Željku kao poslodavcu i direktoru:

„Odličan. On nema grub stav prema radnicima, već je kao drug sa nama i uvijek nam je dostupan za komunikaciju i saradnja je na nivou. Stalno smo u kontaktu.”

RSE: Sad mi odgovorite na isto pitanje, ali zamislite da Željko ne sjedi pored vas.

Remiković: Isto ću vam odgovoriti.

Da je Lelina ocjena iskrena, može se vjerovati kada se zna kakvi su ukupni odnosi u Željkovom rasadniku i da dobri radnici i te kako budu nagrađeni:

„Koleginica Lejla i koleginica Zilha kao najbolji radnici su prije dvije godine dobile nagradno putovanje od deset dana u Zanzibaru, odakle su se vratile sa još više entuzijazma. To je nešto što želimo da njegujemo jer samo zadovoljan radnik može doprinositi firmi.”

Željko Vidaković je, osim što je uspješan preduzetnik i porodičan čovjek. Međutim, njegov poslovni život se prepliće sa bračnim. Njegova supruga Danijela takođe radi u Ekoplantu, ali ne želi da javno govori o tome, za razliku od njenog supruga Željka:

„To je zaista jedan divan i hramoničan brak i mi smo srećni. Radimo u dvije odvojene kancelarije jer je ponekad vrlo teško posao ne ponijeti kući. Poslije radnog vremena i ručka nastojimo da vrijeme posvetimo djeci, ali ponekad je to nemoguće od nekih telefonskih poziva. U svakom slučaju naše kolege na zapadu su također samozaposleni u svojim firmama, tako da nam to nije utjeha, nego vodilja.”

Željko planira da njegova firma postane pravo porodično preduzeće u koje će se uključiti i njegova djeca.

„Ja bih bio zaista neodgovoran i duboko nesrećan ako ne bih uspio u tome da bar jedno od moje djece, ili više njih, nastavilo ovaj posao. Moja najstarija kćerka ima 16 godina, tako da je moguće da to bude ona, ako ne, onda ćemo čekati na Blaga koji ima pet godina, ili Nina i Ksenija koje idu u osnovnu školu. U svakom slučaju, vjerujem da će neko od naše djece nastaviti da radi ovdje jer to jedna lijepa tradicija i sigurnost. Obično se kaže kod rasadničara da druga ili treća generacija ubire plodove i lijepo živi na račun onog prvog koji je to započeo", zaključuje Željko.

Esad Krcić

esadk+rfe.co.me

Novinarstvom počinje da se bavi, radeći za specijalizovanu publikaciju Market Media, a zahvaljujući ranom angažmanu na Radio Beogradu, još u školskim danima, ostaje trajno vezan za radio, kao medij. Od 2001. godine je član crnogorskog dopisništva Radija Slobodna Evropa.

Ovaj forum je zaključen
Komentari
     
Nema komentara u ovom forumu. Budite prvi i dodajte komentar.