Obitelji ubijenih i zatočenih i bivši logoraši okupili su se u četvrtak na mjestu gdje je tijekom posljednjeg rata bio jednog od najozloglašenijih logora u Europi, logor Omarska kod Prijedora. Od početka njegovog raspuštanja prošle su 23. godine, a na mjestu svirepih zločina još uvijek nema dostojanstvenog obilježja.
Puštanjem balona sa imenima ubijenih, intoriniranjem družavne himne i drugim sadržajima u četvrtak je obilježena godišnjica raspuštanja zloglasnog logora Omarska, formiranog u svibnju 1992. godine. Nekadašnji kompleks rudnika Ljubija, dvadesetak kilometara od Prijedora prema Banjaluci postao je mjesto mučenja, izgladnjivanja i zlostavljanja nekoliko tisuća zarobljenih.
Prema podacima Saveza logoraša BiH, njih oko sedam stotina nije preživjelo turture kojima su bili izloženi. Mučenja i egzekucije najčešće su vršene u zloglasnom objektu „Bijela kuća“.
O višemjesečnom mučenju svjedoče priče preživjelih. Nusreta Sivac prisjeća se da joj je najteži bio osjećaj bespomoćnosti.
„Ništa jednostavno niste mogli promijeniti. Ja sam samo molila Boga da bilo tko od nas to ispriča, da preživi taj logor, te strahote jer u početku nitko nije mogao pomisliti da će itko živ izaći iz tog pakla i da to priča jednog dana. Prvo da se sazna istina o tome što se događalo i da se na neki način kazne počinioci tih zločina“
U neke od prostorija u kojima su nekoć mučeni, bivši logoraši danas ne mogu ući ni kako bi ostavili cvijeće u spomen onima koji su tu preminuli.
„Uvijek ista priča, uvijek problem sa prostorom u koji ne možemo ući. Ovaj put bile smo prisutne sve mi, žene koje smo preživjele, ali nismo mogle ući, nažalost, tamo u sobe u kojima smo 92. godine boravile. Htjele smo položiti pet svjetova za pet žena koje nisu preživjele Omarsku. Tako da se ništa nije promijenilo na bolje. To mi naravno smeta, kao i svim preživjelim, što ne možemo posjetiti sve dijelove bivšeg koncentracionog logora, posebno ona mjesta u kojima sam boravila ja sa ostalim ženama“, kaže Nusreta Sivac.
Obilježavanjem godišnjica odaje se počast stradalima, ali se želi upozoriti i na položaj preživjelih žrtava torture, kaže Sabahudin Garibović, predsjednik banjalučkog Regionalnog odbora Saveza logoraša BiH.
„Političarima i svima unutar države koji nisu bili prisutni, a pozvani su, od nivoa države do entitetskih nivoa, da budu prisutni prilikom komemoracije i obilježavanja Omarske, poslali smo im poruku da mi nećemo stati, mi ćemo i dalje pokušavati doći do prava žrtava torture“
Osim na mjestu nekadašnjeg logora danas nema spomenika stradalim, bivši logoraši nisu zadovoljni ni brojem procesuiranih osoba za zločine u i oko Prijedora, nastavlja Garibović.
„Na osnovu 3.178 žrtava, ljudi ubijenih u samom gradu Prijedoru, što u logorima, što van logora, danas imamo tridesetak procesuiranih, odnosno osuđenih ratnih zločinaca, što smatramo da nije ni 1% od onoga što bi trebalo biti osuđeno“
Skupa sa Omarskom formiran je i logor Keraterm, u sklopu nekadašnje tvornice keramičke opreme. Oba logora rasformirana su nakon što su strahote koje su vidjeli u njima svijetu otkrili poznati američki i britanski novinari. Jedna od njih bila je Penny Marshal.
„Sve što smo radili bilo je u toj zastrašujućoj i zlokobnoj atmosferi. Bilo je to strahovito mjesto koje nikada neću zaboraviti. Takvo nešto nema svoje mjesto u humanom svijetu“
Nakon zatvaranja Omarske, dio logoraša je ubijen, a dio prebačen u logore Trnopolje i Manjača.
