Dostupni linkovi

Pisac Ismet Prcić za RSE: Generacija čiji je život zaustavljen ratom


Ismet Prcić
Ismet Prcić
U Tuzli je promovirana knjiga „Krhotine“, Tuzlaka s američkom adresom Ismeta Prcića. Ovaj roman New York Times uvrstio je među stotinu najboljih književnih djela u svijetu. To je, zapravo, Ismetov zapis unutarnje borbe sa samim sobom: zašto je napustio razorenu zemlju i otišao u neki bolji svijet? U razgovoru za naš program, Prcić je priznao da, iako ima 37 godina, nikada nije prestao biti osamnaestogodišnjak zaustavljen u ratnoj Bosni.

Rat je generaciji rođenoj sedamdesetih godina oduzeo najljepši dio mladosti. Odrastali su i sazrijevali u podrumima sakrivajući se od granata, još uvijek ne znajući da mržnja postoji. Gubili su očeve, a gledali su i kako im prijatelji nestaju. Neki su morali ići i u rat. Tuzlak Ismet Prcić, koji je iz netom razorene zemlje i grada kao osamnaestogodišnjak otišao u Ameriku, nikada više nije odrastao:

„Meni je moj psiholog rekao da ja imam regresiju, ja se vratim u Bosnu i ja se osjećam kao 18-ogodišnjak koji je otišao. To su psihološki problemi koji te obilježe za čitav život.“

Ta njegova unutarnja borba sa samim sobom, odlazak u nepoznati, daleki svijet, nagnala su ga da sve to stavi na papir i ukoriči u roman simboličnog naziva „Krhotine“. Roman je objavljen u Americi i dospio je New York Timesovu listu najboljih.

„Tematika te knjige je o čovjeku koji sa 18 godina, prije nego što treba da pobjegne iz Bosne, i čovjeka koji može biti njegov alter ego, koji ostane u Bosni da se bori. Oni imaju iste snove, iste roditelje, iste neke stvari - i na kraju knjige ne znaš da li taj čovjek koji je ostao da se bori sanja o životu u Americi, kako bi bilo lijepo da on nije tu, ili je to priča ovoga čovjeka koji je pobjegao“, kaže Prcić.

Imati 18 godina i biti bez igdje ikoga, pokušati se snaći u velikoj zemlji, za mladića iz razorene Bosne bilo je više nego teško. Ismet je pokušavao pronaći svoj životni put. I pronašao je. Sveučilišni je profesor i američki dramski pisac. Ali svaki njegov san započinjao bi slikama iz razorene Tuzle.

„Ja sam imao jednu te istu noćnu moru – ja bih bio u Los Angelesu, palme su tu, plavo nebo, sve je lijepo, a ja uzmem taksi i kažem: ’Hoću kući’, i on okrene i odmah ide u Skojevsku ulicu i kamioni eksplodiraju, a taksista meni na engleskom govori: ’Haj’mo, haj’mo, idi, idi!’ Ja bježim - i ja se probudim“, prisjeća se Prcić.

U knjizi su najemotivnija pisma majci, koja Prcić pretvara u dnevnike:

„On svojoj majci na telefonu govori: ’Sve je u redu, ja imam para, imam da jedem, imam sve’, ali on, ustvari, nema. I kad spusti slušalicu, onda ide i piše dnevnik koji posvećuje svojoj majci i govori o stvarima koje ne može da joj kaže.“

Rat koji se ovdje dogodio devedesetih godina, ovoj zemlji i ljudima nanio je nemjerljivu bol. Ali ta bol i tisuće žrtava kao da se pokušavaju zaboraviti, kaže Prcić:

„Žrtve se zaboravljaju, ljudi koji su umrli, živi ljudi sa kičmama i mozgovima i srcima i djecom i jetrama i očima koji su otišli, koji su nestali zbog toga što su ih neki drugi ljudi pobili. To se zaboravi. A to ne smije da se desi. U svijetu Nijemci su napravili Holokaust nad Jevrejima i onda su nekako morali da spoznaju da su to uradili. A kod nas je to tako ispreturano.“

Ismet Prcić, kao i cijela njegova generacija - gdje god danas bili, zaustavljeni su u tim devedesetim. Još uvijek traže svoje utočište, odnosno svoje mjesto pod zvijezdama:

„U noći kad nema nikog, pod jorganom kad ležiš i gledaš u nebo, ne znaš ko si - ne znaš jesi li Bosanac, jesi li Amerikanac, ne znaš koga voliš, šta voliš, gdje ti je srž, šta da radiš, kako da nastaviš život.“
XS
SM
MD
LG