Dostupni linkovi

Pavel Fischer za RSE: Havelov legat živi


Pavel Fischer
Pavel Fischer

Povodom četvrt stoljeća Plišane revolucije, u Kogresu SAD u srijedu 19. novembra otkrivena je bista njenom lideru Vaclavu Havelu, jednoj od najznačajnih ličnosti 20 stoljeća. Havelov Prag u ovoj sedmici brojnim manifestacijama obilježva godišnjicu ovog istorijskog događaja koji je uslijedio nakon pada Berlinskog zida i kojim je dotadašnja hladnoratovska slika svijeta promijenjena.

Tim povodom razgovaramo sa ambasadorom Pavelom Fischerom iz Praške Feedom fondacije. Fischer je bio sudionik Plišane revolucije, potom, između ostalog, politički direktor ministarstva vanjskih poslova Češke, savjetnik češkog predsjednika za odnose sa medijima tepredsjedavajući borda Foruma 2000, koji je osnovao Vaclav Havel.

RSE: Gdje ste bili kada je počela Plišana revolucija, da li ste tada imali osjećaj da su to dani u kojima se „piše istorija“?


Fischer : Tog 17. novembra 1989. nijesam bio u Pragu, ali se veoma dobro sjećam da sam se nakon što su počele prve demonstracije na ulicama Praga i nakon što je u njima i moj brat uhapšen, pitao mogu li dozvoliti sebi da napustim zemlju u tom trenutku. Imao sam, naime, neke ranije dogovorene obaveze. Moj zaključak je bio da mogu. Pomislio sam možda će se nešto dogoditi na demonstracijama, ali nijesam tada osjećao da će to biti tako važan dan. Dakle osjećao sam da nešto ima u vazduhu, ali nijesam uspio da anticipiram u potpunosti šta se dešava.

RSE: U kojem ste trenutku shvatili šta se događa?


Fischer: U trenutku kada je srušen Berlinski zid znao sam da se nešto mora dogoditi i u mom društvu, ali to je tada možda više bila nada nego stvarno uvjerenje da će se i dogoditi.

RSE: Činjenice o Plišanoj revoluciji uglavnom su poznate, kao i šta je bio krajnji rezultat za obje zemlje, i Republiku Češku i Slovačku, ali nijesam sigurna da većina zna kako su izgledali unutrašnji procesi u samoj Češkoj tokom EU integarcija.Taj proces zemljama Zapadnog Balkana predstoji.Spolja izgleda da je bilo prilično lako u slučaju Češke, da li je zaista tako?


Fischer: Mislim da je ključni trenutak bio kada su ljudi sa praških ulica shvatili da je jedini način da se krene naprijed da se vrate u proces integarcija sa Evropom.

Ono što nijesmo mogli da predividimo jeste koliko je težak proces screeninga i proces pregovaranja sa EU, koji je na jednoj strani za neke bio dobitak a za neke gubitak. Nije bilo lako objasniti ljudima šta će se sve dogoditi. Sa druge strane, mi smo imali lidere, političare sa obje strane granice koji su bili posvećeni tome da se taj proces izvede do kraja. I to je nešto što uvjek treba uzeti u obzir, jer ne samo da zemlje Zapadnog Balkana moraju biti posvećene, i ne samo da građani moraju biti uvjereni u taj proces već takođe treba da vjeruje i druga strana. I taj proces sada izgleda veoma kompleksan jer tu su i lideri u Brisleu, i drugim državama koji takođe moraju vjerovati u taj proces.

RSE: Kada pogledate unazad šta mislite da je bila tajna uspjeha Češke? Bio je to brz i uspješan proces integrisanja u EU ili makar tako izgleda spolja, sa Balkana na primjer?


Fischer: Ne znam postoji li tajna, ali znam da su ljudi kao što su Vaclav Havel i mnogi drugi uporno radili na tome da nas pripreme za integracije ali isto tako mislim da je i situacija bila drugačija, i da je zemlja bila spremna da ide naprijed jer nam je očajnički bila potrebna obnova i modernizacija. Zemlja nije bila konkurentna ni ekonomski ni po političkim institucijama, tako da je nas je modernizacija i kompetitivnost po evropskim standardima motivisala i predstavljala pokretačku snagu sa veoma velikom podrškom naroda.

RSE: Pad Berlinskog zida i Plišana revolucija imali su izuzetan uticaj na globalne političke promjene, pokazale su put i drugima, ali revolucije u 21. stoljeću nijesu bile tako uspješne.Mislim na rezulat onoga što je uslijedilo nakon Narandžaste revolucije ili Arapskog proljeća. Šta mislite može li se uopšte praviti poređenje?


Fischer: Mislim da moramo biti obazrivi kada postavljamo pitanja ili kriterijume kao i uzeti u obzir političku situaciju i vremenski okvir kada prosuđujemo o tome.

Na primjer, uoči Plišane revolucije u Pragu, 15. ili 16. novembra 1989., ja nijesam bio siguran da naša zemlja i društvo može krenuti naprijed. Osjećao sam neophodnost kao aktivista, bio sam uvjeren da nešto mora da se dogodi, ali njesam bio ubijeđen da su prethodne demonstracije bile uspješene.

Stoga, ako uzmemo primjer Arapskog proljeća, ne možemo predvidjeti šta će se sjutra dogoditi i za mene je veoma važno da je Arapsko proljeće dalo ljudima osjećaj da su važni, da mogu izaći vani i pokazati nezdovoljstvo, i da nijesu usamljeni u svojim frustracijama, te da predstavljaju veliku silu koja se može mobilisati. Ono što je pitanje je u koju svrhu ta sila može biti mobilisana.

RSE: Ali rezulat je bio prilično različit od očekivanog. Da li bi ste se saglasili sa tim?


Fischer: Rezultat jeste bio drugačiji, ali mi ne znamo šta će sljedeća godina donijeti nekim od tih arpskih društava. Tako da je emancipacija građana na duge staze važna i nešto što ne treba isključiti iz promišljanja za budućnost, a što može donijeti i nešto pozitivno.

RSE: Vratimo se Češkoj. Rekli ste,da je Češka Republika imala velikog lidera, Vaclava Havela u najvažnijem dijelu svoje novije istorije, i to ovdje možemo vidjeti na svakom koraku ovih dana, ljudi ga poštuju, nedostaje im. Ali takođe ima i napada na njega i njegovu zaostavštinu, čak i sa najvažnijih adresa u Češkoj Republici. Kako to komentarišete?

Fischer: Sa dvije tačke gledišta. Prvo, ako se vratimo unazad i pogledamo šta se sve pisalo o Vaclavu Havelu možemo reći da su napadi na njega uvjek bili organizovani. Postoji i kontinuitet napada na njega, od 60-tih, 70-tih, 80-tih, do 90-tih.

Njegov način razmišljanja uvjek je bio veoma koherentan, uvjek je imao cijeli koncept društva koji je promovisao, a to je nevolja njegovih kritičara. I tu dolazimo do druge tačke, ko su njegovi kritičari, šta su radili u godinama Havelovog rada, produktivnosti i razmišljanja.To je ključno! Oni nemaju potencijala da ga izazovu, nijesu imali kad je bio živ i to pokušavaju da učine sada kada je mrtav. I to je nešto veoma apsurdno, ali u kafkijanskom društvu sve je moguće.

Bore se sa nekim ko je mrtav iako veoma živ u smislu ideja i nasljeđa. Mogu vam takođe reći da sam se, iz ugla SAD, gdje sam ovih dana imao prilike da razgovaram sa mnogim članovima Kogresa, uoči otkrivanja njegove biste u toj instutuciji 19. novembra, uvjerio koliko je živo i snažno njegovo nasljeđe.

RSE:U ovoj sedmici brojnih aktivnosti na obilježavanju jubileja 25 godina Plišane revolucije, u Pragu smo istovremeno svjedočili i protestima protiv aktulenog predsjednika Češke Miloša Zemana. Kakvo je Vaše mišljenje o Zemanovoj proruskoj poziciji u aktulenoj situaciji, ako to tako mogu reći?


Fischer: Ako posmatramo prvu godišnjicu predsjedničkog mandata gospodina Zemana, u priličnoj je mjeri bio povučen iz javnosti i nije imao mnogo javnih istupa. Tako da imamo samo nekoliko mjeseci za promatranje, i mislim da je najveća refleksija njegovog rada bila da je razvio osobinu da provocira, i to po svaku cijenu.

On provocira sa veoma otvorenim pristupom Kini i njenim liderima i u isto vrijeme ide veoma daleko sa kooperacijom i pozicijom saradnje sa Vladimirom Putinom. Mislim da je javno negodovanje pokazalo da postoji to pitanje koje treba razmotriti u parlamentu, a mi smo parlamentarna demokratija pa ja očekujem da će u oba doma parlamenta u Pragu biti velika debata o tome.

RSE: Prije dva dana je njemačka kancelaka Angela Merkel rekla da “pitanje Ukrajine nije više samo ukrajinski problem da ima uticaj na cijelu Evropu, od Finske do Balkana, i da svi trebamo voditi računa o ovoj situciji jer se ne smiju ponoviti stari načini gledanja na svijet sa sferama uticaja i kršenjima međunarodnog prava”. Da li Vam ove opasnoti izgledaju tako ozbiljno danas?


Fischer: Od početka smatram da je pitanje Ukrajine važno i da ima strateški uticaj na sve. Ovo je vjerovatno prekretnica, nakon invazije na Krim i okupacije istočnih djelova Ukrajine, ovo je nešto što mijenja pravila igre. Jer su mnogi principi međunrodnog prava potpuno ignorisani, poput akata Helsinške povelje, o nepovrijedivosti granica na primjer, ili ustava i uređenja suverene zemlje, ili načina na koji se vojni sukob tretirao od strane Rusije. Ovo na primjer mijenja način vođenja rata, imate ljude bez identifikacije koji ratuju na terenu.

Sve navedeno je u jasnoj kontradiktornosti sa principima UN. Dakle, ne samo da je važno za Ukrajinu, već i za sve nas širom svijeta, kao i za UN kao organizaciju.

Ovo je nešto na šta posebno treba da obratimo pažnju i mislim da ovaj proces nije gotov i da na njega treba odgovoriti.

RSE: Ovih je dana bilo više upozorenja od važnih svjetskih djelatnika, među njima Mihaila Gorbačova i Henry Kissingera, da postoji opasnost od novog Hladnog rata. Mislite li da je to realistično?


Fischer: Ja mislim da je stvarna opasnost nešto drugo. Vidjeli smo da je Vladimir Putin i njegova propaganda zamijenala princip građanskog sa principom etniciteta. Podsjetiću vas da smo uoči invazije na Krim čuli govore o zašiti etničkih Rusa na Krimu i to je ono što je besmisleno.

Jer svi smo jednaki prema međunarodno priznatim principima, a ovaj novi detalj je bomba koja će eksplodirati prije ili kasnije, na nekim drugim mjestima na svijetu i može se dogoditi čak i u samoj Rusiji. Tako da mislim da je to jedna veoma opasna igra ignorisanja važnog principa jednakosti svih građana, bez obzira na njihovu nacionalnost, etničku pripadnost, maternji jezik ili domovinu. Veoma opasna igra.

XS
SM
MD
LG