Belma Malagić je studentica prve godine Medicinskog fakulteta u Tuzli. Rođena je 15. jula 1995. godine, u vrijeme kad su njen otac i ostala familija ubijeni u genocidu u Srebrenici. Piše od svoje desete godine i jedinu očevu sliku stavila je na naslovnicu knjige "Moć sudbine".
„Pisala bih vam o tome kako je on nejljepši, najdobrodušniji, najhrabriji, najpravdeniji, najosjećajniji... Ali, bojim se da idem do savršenstva, a čovjek nije savršen... Ja stvarm njegovu sliku u glavi i čuvam je od drugih. Rijetko se priča o ratu, skoro da ga niko i ne pominje. Razlog tome je rana koja još uvijek nije zacijelila“.
Ovo je citat iz knjige „Moć sudbine“ koju je napisala Belma Malagić kao uspomenu na oca kojeg nikada nije upoznala.
Belma je opisala sudbinu svoje porodice, koja je godinama tragala za kostima ubijenih članova familije. U knjizi je potresna priča djevojčice koja je samo na taj način upoznala oca kojeg nikada nije vidjela. On je ubijen istog dana kada se ona rodila. Za uspomenu ima samo jednu očevu sliku i bijeli nišan u Memorijalnom centru Potočari.
„Jedanaestog jula 2009. godine bila je očeva dženaza kojoj nisam prisustvovala. Plašila sam se boli. Ostala sam kod kuće sa nenom i tetkom. U glavi sam stvarala sliku dženaze. Isto je boljelo, kao i da sam bila tog dana u Memorijalnom centru. Nena i tetka su me tješile i govorile da je tako Bog htio. Ja ih nisam slušala. Plakala sam. Da nije bilo tih suza, čini mi se da bi me nešto ugušilo. U glavi sam iznova i iznova odslikavala dženazu. Čini mi se da bi mi bilo lakše da sam bila na očevoj dženazi“, priča Belma.
Porodičnu dramu Belma proživljava skupa sa majkom, čije su riječi i sjećanje pomogle Belmi da upozna svoga oca, da napiše knjigu u koju je stavila sve što joj je ostalo od oca – jedinu njegovu sačuvanu sliku.
"Samo to imam od njega. Imam tu jednu fotografiju. Znam sada gdje se on nalazi. Znam gdje su njegove kosti i znam gdje mogu doći da mu proučim fatihu. Moj otac mi je toliko bitan, ali ja njega ne znam. Pišući knjigu, ja sam pokušala da ga upoznam. Ja sam ga spontano upoznavala, onako kako su se detalji o njemu redali u mojoj knjizi. Tako sam pomoću knjige upoznala svog oca“, kaže Belma.
Belmina majka Sadina danima je pričala Belmi o ocu Harizu.
„Ja sam majka, kao i svaka majka. Nisam htjela biti nikakav heroj. Pričala sam Belmi sve najljepše o njenom ocu. Ona je svog oca – glavnog junaka, u knjizi dočarala baš kao da ga je vidjela mnogo puta ranije“, govori majka Sadina.
Kroz pisanje knjige, Belma je upoznala oca, ali i sebe.
„Svi moji su rodom iz Glogove kod Bratunca. A, ja sam dugo lutala. Govorili su mi da sam ja iz Tuzle i tako piše u mojim dokumentima. Međutim, kada sam prije šest godina došla u Glogovu i tu provela čitav ljetni raspust, vidjela sam da sve što sam tražila ranije tamo. Osjetila sam da i ja pripadam ovdje. Moje srce me je vuklo ka rodnoj grudi da ja tu pripadam tu. Iako živim u Lukavcu, kad me ko pita odakle sam – ja s ponosom kažem da sam iz Glogove“, kaže na kraju Belma.