Među izbjeglicama koji unazad deset dana u desecima tisuća ulaze u Hrvatsku i nastavljaju dalje prema zapadnoeuropskih zemljama dosta je djece. Dosadašnji psihološki pristup toj djeci koji im se pruža za kratkog boravka u Hrvatskoj valja podržati, kažu stručnjaci.
Broj izbjeglica koje su stigle u Hrvatsku bliži se brojci od 80.000. Mnogi među njima su djeca. U prihvatnom centru Opatovac nedaleko srpske granice napravljen je Unicefov kutić za djecu, a sa djecom izbjeglicama druže se i volonteri Hrvatskog crvenog križa.
Je li ono što se u Hrvatskoj pruža djeci izbjeglicama, ranije na Harmici i na Bregani, a sada u Opatovcu – od volontera, preko Hrvatskog crvenog križa i vjerskih institucija do državnih službi - primjeren odgovor na situaciju, pitamo profesora na Odsjeku za psihologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta, predsjednika Hrvatskog društva za traumatski stres i bivšeg predsjednika Europske asocijacije za traumatski stres Deana Ajdukovića.
„Ja mislim da je to pristup koji je opravdan i dobar. Veliki su brojevi ljudi, to su tisuće ljudi i veliko je opterećenje za ljude, za volontere i ostale koji su uključeni u to, ali ja mislim da je to pristup koji valja podržati. Siguran sam da volonteri Crvenog križa pružaju pomoć različitog oblika na način koji ima elemente psihološke prve pomoći za te ljude, a to je pružanje pomoći koje ne ugrožava dignitet, koje pokazuje da je ovdje sa druge strane ljudsko biće koje prepoznaje patnju ovih koji su u nuždi, dakle izbjeglica, i to je jedna vrlo jednostavna, ali važna psihološka intervencija za te ljude. U medijima vidim da ima dosta izbjeglica koji su kroz to prošli i koji pozitivno komentiraju kako su bili primljeni u tim teškim okolnostima i mislim da su ljudi u realitetu“, ocjenjuje profesor Ajduković.
Kako to izgleda na terenu, opisuje za naš radio glasnogovornica Hrvatskog Crvenog Križa Katarina Zorić:
„Iako smo se svi mi pripremili za rad sa djecom koje ovdje ima u nešto većem broju, u praksi malo toga funkcionira onako kako je pripremljeno. Protok ljudi u kampu je prevelik i naprosto su se ljudi morali prilagoditi situaciji. U praksi to znači da se na licu mjesta formiraju timovi i dolaze do skupina gdje primjećuju djecu. Potom se igraju s djecom, naravno – u blizini roditelja – jer je važno zadržati im taj osjećaj sigurnosti kojeg imaju samo kada su im roditelji ili netko od bližnjih u blizini. Nastoji im se dati papir i olovka da nešto nacrtaju , i to je zapravo najbolje što se može napraviti u ovim okolnostima kada je protok ljudi iznimno brz“, pojašnjava glasnogovornica Zorić.
Primjenjiva iskustva iz devedesetih
Ako razvoj situacije bude takav da se u Hrvatskoj trajnije zadrži veći broj izbjeglica, hoće li iskustva hrvatske znanosti i hrvatskog društva s izbjeglicama iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine iz rata početkom devedesetih biti tu od pomoći, pitali smo profesora Ajdukovića?
„Apsolutno! Naša iskustva iz rata i rada s velikim brojem prognanika i izbjeglica su primjenjiva i ovdje. Postoje neke kulturološke razlike, postoje jezične barijere, ali ima načina kako se to rješava, i ja sam apsolutno uvjeren da hrvatsko društvo, hrvatski stručnjaci koji rade u praksi, kao i oni koji su ušli u praksu čak i nakon Domovinskog rata mogu i hoće uspješno provoditi profesionalne programe intervencije kojima će se i djeci i odraslima olakšati integracija u hrvatsko društvo – govorim o onima koji će zatražiti azil i odlučiti ovdje ostati. U ljudskoj naravi nema velikih razlika, u patnji ljudi nema velikih razlika. Iz koje god kulture dolazili, to su ljudi koji imaju potencijale i ja se nadam da će hrvatsko društvo to prepoznati kod onih koji ostanu ovdje i da će im pomoći u pozitivnoj integraciji. Hrvatski stručnjaci mogu u tome pomoći. Ja sam dugo godina radio u tom području i mislim da smo moj tim i ja prepoznati mnogo šire nego što su hrvatske granice. Svakih dva dana ja dobivam mail od nekog od kolega ili od institucija iz zapadne Europe ili drugdje koji pitaju na koji način mogu s nama surađivati – neke određene konzultacije i slično. Ovih dana upravo radimo na Europskom hitnom intervencijskom fondu koji je upravo na tom tragu“, navodi profesor.
Profesor Ajduković kaže kako izbjeglice prolaze teška iskustva na tom cijelom putu, veliku neizvjesnost i veliku nesigurnost, ali – naglašava naš sugovornik - sa druge stranene treba potcijeniti da oni imaju resurse u smislu kapaciteta da se nose aktivno sa problemima kojim im se na tom putu dešavaju.
„Prvi resurs je bio odluka da odu iz zemlje u kojoj se osjećaju nesigurno, jer su možda proganjani ili su izloženi ratnim opasnostima i da krenu na jedan jako dug put o kojem su oni imali vjerojatno dovoljno informacija da neće biti lagan, da će dugo trajati i da će nailaziti na brojne prepreke. I oni uporno prolaze kroz to! Ja mislim da je to zadivljujuće - ta snaga i odlučnost tih ljudi da nastavljaju dalje. To je resurs kojeg imaju. Usput, čini se da imaju i neke druge ograničene i male resurse, ali vidimo da su u stanju platiti neke usluge tipa vožnje taksijem ili nečeg sličnog, gdje ih – kako smo mogli pročitati u novinama – neki ljudi bezočno iskorištavaju. To također pokazuje da izbjeglički val nije tipičan poput onih ili uglavnom onih u našem okruženju, koji su dolazili u velikom broju iz ruralnih krajeva i malih mjesta. Ovdje - bar kako čitamo po medijima - ima puno obrazovanih ljudi koji su odlučili uzeti život u svoje ruke u tom pogledu“, konstatira profesor Ajduković.
Po ocjeni profesora Ajdukovića, primjerenim pristupom može se izbjeći da djeca izbjeglice budu traumatizirana, ali dok su u tranzitu ne može se puno napraviti.
„Ja mislim da ne bi trebale biti dugotrajne i loše posljedice na djecu koja prolaze kroz ovu strahotu. U tom smislu se može za tu djecu učiniti puno, najviše onda kada dođu na neko odredište gdje će se zadržati određeno vrijeme, gdje će tražiti azil, prolaziti kroz taj postupak, jer to je prva čvrsta točka koja se neće mijenjati iz dana u dan. Dok su oni u tranzitu, kao što je sada u Hrvatskoj, i zadržavaju se par dana, za njih se ne može puno učiniti, ali se može pridonijeti da i drugi koji su s njima u kontaktu pokazuju sve ono što pridonosi da se djeca osjećaju sigurno, a ne ugroženo“, kaže profesor Ajduković.
