Piše:
Mustafa Akyol (New York Times), prevela
Biljana Jovićević
Godinama se već rasprave, kada je riječ o međunarodnoj politici, fokusiraju na pitanje da li je islam kompatibilan sa demokratijom. No, ta priča već postaje passé. U Tunisu i Egiptu, islamisti koji su dugo doživljavani kao oponenti demokratskom sistemu, sada su promoteri i dobrovoljni učesnici u njemu. Čak i ultraortodoksni selafisti sada imaju poslanike u egipatskom parlamentu, zahvaljujući upravo glasanju koje su ne tako davno smatrali jeretičkim činom.
Za one koji su zabrinuti za ekstremizam na Bliskom istoku ovo je dobra vijest. Sekularni tirani, koji su zapravo brendirali ekstremizam, neprekidno su pokušavali da isključe i suzbiju islamiste (
Ajhman al Zavahiri, vodeći ideolog Al Kaide bio je veteran Mubarakovih komora za mučenje). Islamisti će postati samo skromniji sada, kada ih ne isključuju, i malo više pragmatični kada se suoče sa odgovornošću vladanja.
Ali postoji drugi razlog za zabrinutost: Što ako izabrane islamističke partije uvedu zakone koji će uskraćivati individualne slobode – poput zabrane točenja alkohola, ili zabrane prelaska na drugu vjeru, sve uz opštu podršku? Šta ako demokratija ne služi slobodi?
Istanbul
Ovo pitanje se rijetko postavlja na Zapadu, gdje se demokratija često vidi kao sinonim za liberalizam. U svakom slučaju, kao što je
Fared Zakaria upozorio u svojoj knjizi ”Budućnost slobode“ (The Future of Freedom) 2003., postoje mnoge neliberalne demokratije takođe, gdje većina na vlasti nije kontrolisana ustavnim liberalizmom i slobode i prava svih građana nijesu garantovane. To je rizik za zemlje post-Arapskog proljeća, čak i za post-Kemalovu (
Mustafa Kemal Ataturk) Tursku. Stvarno pitanje za debatu, u skladu sa tim je, da li je islam kompatibilan sa liberalizmom.
Ključni izazov za riješiti je da li islamski zakoni spadaju u pravnu ili moralnu kategoriju. Kada muslimani kažu islam zahtijeva dnevne molitve ili zabranjuje alkohol, da li govore o javnim obavezama koje će biti uređene državnim zakonima ili ličnim, o kojima će suditi Bog?
Za one koji vjeruju u forme, Saudijska Arabija im može izgledati kao idealna. Njihova religijska policija osigurava da svaki Saudijac primjenjuje sva pravila koja zahtijeva islam: žene su prisiljene da se pokrivaju, muškarci su prisiljeni da idu u dažmiju, i uopšte, svima je zabranjeno da čine bilo što što se smatra grešnim. Sa druge strane, pripadnici saudijske elite su takođe čuveni po svojim putovanjima po svijetu, gdje posjećuju razuzdane noćne klubove i čine grijehe koji su im zabranjeni kod kuće. I dok je to njihovo nesporno građansko pravo, otvara se pitanje da li je intenzivna pobožnost Saudijske Arabije zapravo samo hipokrizija.
Religioznost kroz porodicu
Nasuprot njima, umjesto uspostavljanja islamske prakse, ultra-sekularna Turska Republika je decenijama agresivno obeshrabrivala umjesto zabranjivala pokrivanje marama. I pored toga tursko društvo ostalo je rezolutno religiozno, zahvaljujući porodici, tradiciji, zajednici i religioznim liderima. Stoga danas u Turskoj, gdje svako ima slobodu da bira između kafea i džamije, mnogi idu u džamiju na osnovu svoje savjesti a ne diktata države.
Pa čak i u takvoj Turskoj, gdje je demokratija značajno konsolidovana za vladavine premijera
Redžepa Tajipa Erdogana i njegove Stranke pravde i razvoja (A.K.P) ima razloga za strah da bi neliberalna demokratija mogla biti upostavljena.
Ako Turska uspije u liberalnom eksperimentu, može poslati obećavajući primjer za islamističke vlade u Tunisu, Egiptu i drugdje.
Turska još uvjek pati od paranoidnih nacionalista koji se ježe od prava manjina, teške ruke pravosudnog sistema osmišljenog prevashodno da štiti državu a ne prava građana, i jedne netolerantne političke kulture koja svaku kritiku doživaljava kao napad, a svaku provokativnu ideju vidi kao kriminal.
Ove poteškoće za liberalnu demokratiju nijesu povezane sa religijom: one su zaostavština iz godina sekularne ali autoritativne politike. Ali A.K.P, koja je na vlasti skoro deceniju i koja je sprovela važne liberalne reforme, u posljednje je vrijeme napustila voz progresivizma. Partija je apsorbovala nešto od tradicija neliberalnog establišmenta u Ankari, koji je sada u potpunoj dominaciji. Ne radi se o tome da su više islamisti; već samo da bi se omogućilo biti više turski.
Kako A.K.P vlast daje snagu turskoj religioznoj konzervativnoj većini, imperativ je da nova politička elita liberalizuje politički sistem, mnogo više nego da jednostavno samo koristi ono što je u njenu korist.
I dok raste broj novih pitanja o religiji i javnom životu - „Trebaju li škole da promovišu islam? Da li prodaja alkohola treba biti ograničena? Da li država treba da daje instrukcije privatnim TV stanicima da promovišu “moralne vrijednosti “? - sama država mora zaštititi građanske slobode, uključujući i pravo na “slobodu grijeha” i onemogućiti one koji žele da koriste državnu moć da uspostave svoje vrijednosti nad drugima.
Ako Turska uspije u tom liberalnom eksperimentu, a nacrt novog ustava koji se upravo priprema to nagovještava, može poslati obećavajući primjer za islamističke vlade u Tunisu, Egiptu i drugdje. Sve te zemlje očajnički trebaju ne procesuralnu demokratiju, već i liberlizam. A tome u prilog ide i jedna islamska racionalnost: nametati religioznost vodi ka hipokriziji. Oni koji se nadaju njegovanju istinske religioznosti moraju prvo uspostaviti slobodu.