Parlamentarna skupština Vijeća Evrope je 28. Januara 2010. usvojila „Izvještaj o rješavanju problema u vezi sa imovinom raseljenih i izbjeglih osoba u BIH“.
U tom izvještaju se, između ostalog, podsjeća da je pravo na povrat imovine raseljenih i izbjeglih osoba ključno pitanje u izgradnji pomirenja i mira, kao i vladavine prava.
Prije debate, o ovom pitanju, poslanicima je govorio Volfgang Petrič (Wolfgang Petritsch), bivši visoki predstavnik, koji je predstavio svoja iskustva iz BiH.
Petrič je podsjetio da je tokom rata u BiH više od pola njene populacije raseljeno ili izbjeglo u druge države, te da je 40 posto kuća uništeno.
Bivši visoki predstavnik je kazao i da je Dejtonski sporazum 1995. godine zaustavio rat, podijelio BiH na dva entiteta i u Aneksu 7. osigurao pravo na povratak u prijeratna mjesta prebivališta svim izbjeglim i raseljenim osobama.
Prema njegovim riječima, dvije stvari su, nakon Dejtona, uticale na proces povratka - odlazak Srba iz Sarajeva poslije potpisivanja Mirovnog sporazuma i preuranjeni povratak izbjeglica iz zapadne Evrope, koji se, zbog sigurnosnih razloga nisu mogli odmah vratiti u prijeratna prebivališta.
Petrič je takođe istakao je da je tokom vremena kad je on bio visoki predstavnik u BiH veliki broj zahtjeva za povrat imovine riješen, ocijenivši da je BiH imala relativno uspješnu priču u povratu imovine.
tokom rata u BiH više od pola njene populacije raseljeno ili izbjeglo u druge države - Volfgang Petrič
"Mnoge lekcije se mogu naučiti iz iskustva ove zemlje. Fizički povrat imovine nije kraj, već početak povratka, jer je potrebno osigurati održivost povratka kako bi došlo do potpune integracije osoba koje su se vratile", kazao je Petrič.
Član delegacije Parlamenta BiH u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Evrope Bakir Izetbegović tokom rasprave o povratu imovine raseljenih i izbjeglih osoba u Parlamentarnoj Skupštini vijeća Evrope je istakao, da je povrat imovine, one koja nije uništena, omogućio povratak ljudi, ali da je osim imovine, potrebno osigurati i sigurnost, zaposlenje, te obrazovanje, kako se povratnici ne bi osjećali kao građani drugog reda, javio je izvještač Agencije ONASA.
"Potrebno je takođe vratiti imovinu vjerskim zajednicama u BiH i izgraditi važne vjerske objekte koji su bitni za osjećaj pripadnosti i identiteta povratnika", kazao je Izetbegović.
Prema njegovim riječima, izgradnja čuvenog Starog mosta u Mostaru je poslala najbolju poruku, ali je sada potrebno izgraditi i pravoslavnu crkvu u Mostaru, te Aladža džamiju u Foči i Ferhadija džamiju u Banjaluci.
Evropski sud za ljudska prava donio je u 2009. godini 2.395 presuda, što je godišnji porast za 27 posto, navodi se u godišnjem izvještaju koji je prije nekoliko dana prezentiran u Strasbourgu.
Broj neriješenih slučajeva na Sudu je porastao za 23 posto i iznosi 119.300 registriranih tužbi koje još nisu razmatrane. Među njima, 33.000 predmeta je ocijenjeno neprihvatljivim.
Sud prima tužbe iz 47 zemalja Vijeća Evrope, nakon što se utvrdi da su iscrpljena ili da su nedovoljna sredstva pravne zaštita u matičnim državama.
NE ŽELE POVRATAK
Jedna od najvećih mrlja na obrazu BIH i njenih političara su kolektivni i alternativni centri u kojim još uvijek svoje teške dane preživljava više od 7 000 ljudi. Jedna od tužnih adresa je Kolektivni centar Solina, Tuzla.
Autor: Maja Nikolić
Petnaest godina nakon rata većina izbjeglih i raseljenih osoba ne žele se vratiti u svoje prijeratne domove. To su nam potvrdili i u izbjegličkom centru Solina. Svakodnevno se bude s pitanjem što i kako dalje, a o povratku i ne razmišljaju. Nura Suljić u ovom centru živi već pet godina i kaže kako ovo za nju nije život već preživljavanje:
„Borićemo se ovdje svim silama, ako treba, ali tamo povratka nema ako ne bi osnovali djeci pos'o, da bi neki pos'o kren'o. Normalno je da se za hljebom ide. Ovdje se za hljebom stoji. Pa radi noćas za komad hljeba – opet imaš komad hljeba, a tamo nemaš ni komad hljeba zaraditi. Još pogotovo ko nema nikakva primanja. To je bolje da se ubije.“
Nura Suljić i Nura Alispahić, Foto: Maja Nikolić
Nura Alispahić se prije šest godina vratila u Srebrenicu gdje je 1995. godine izgubila sina i muža. Međutim, usamljenost i sjećanja primorali su je ponovno u izbjeglištvo. Da nesreća uvijek dolazi onima koji je i imaju i previše pokazao je i njen slučaj jer je nedavno izgubila i kćerku, koja je, kaže, umrla od tuge i svakodnevne neizvjesnosti kako iz dana u dan preživjeti. Iako su Nurini sinovi svoje živote dali za BiH, danas to više nikog nije briga:
„Najprije mi je poginuo jedan sin na Kapiji. Bio u Vojnoj policiji. Jedan od Škorpiona – ako ste gledali - najmlađi. Muž mi u Srebrenici poginuo. Sad mi poginula i kćerka. I teško mi je. Nemam ni penzije. Ja imam šećer, slabo srce, sve. Nemam odakle, ne mogu više. Nikad me niko nije doš'o da upita kao majku borca - borci su oni bili – kako ja živim, gdje sam ja, dokle i kako.“
U izbjegličkom centru Solina svaki dan je gotovo isti i pun sivila. Nitko ne obilazi ove obitelji, a Hajra Memišević iz Bratunca čezne baš za tim da joj barem netko otvori vrata i uputi toplu riječ.
„Nama starijima je teško. Nije u pitanju šta imaš i koliko imaš, nego nama je teško živjeti sami, zatvoriti se u četiri zida. To nije nikakav život, nema ko vrata da otvori. Nema ti ko one kile hljeba da kupi. Ja sam jutros stajala tamo na terasi, da vidim koga da mi kupi pola kile hljeba, a nema nikog, a ja ne mogu da odem. Pa, ako jedem danas, ako ne jedem. Eto kakav je život“, kaže Memišević.
Hajra Memišević, Foto: Maja Nikolić
I Rahima Smajlović iz Zvornika kaže da je život ovdje od danas do sutra jer svakodnevna neizvjesnost kada će doći vrijeme da Općinske vlasti donesu odluku da se ovaj centar zatvara unosi previše nemira u ovo naselje. U realizaciju povratka na svoje prijeratno ognjište do 2014. ne vjeruje, a kaže da se nema ni gdje vratiti jer su uspomene na sve ono što se dogodili u Srebrenici još uvijek svježe i čovjeka uvijek sjećaju na golgotu koju su doživjeli:
„Živim od one kosti svoga đeteta što mi je nest'o. Izgubila sam sina svog, izgubila sam sve. Braću svoju izgubila. Čovjek mi umro zbog toga. Da se sad vratim tamo? Ja imam dvoje đece. Onaj stariji – i on bolestan. I on obolio, on se vratiti nemere. A ja – morala bih se vratiti, već ako se mora, ali ja ne mogu nikako sama.“
Kolektivni centar Solina kod Tuzle, Foto: Maja Nikolić
Ismail Mehmedović jedan je od rijetkih muškaraca koji je preživio pad Srebrenice. Tek nedavno uspio je dobiti smještaj u kolektivnom centru, dok je do tada plaćao kiriju i za život se snalazio na različite načine. O budućnosti i ne razmišlja. Kaže, s prošlošću kakvu je on imao teško da se može vidjeti neko bolje sutra:
„Ja ne mogu ništa sad planirati. Ništa planirati ne mogu dok ne vidim šta će biti dalje. Mogao bih ja sada praviti više planova, što se ono kaže. Ali, ne možeš ti imati plan kad nemaš na osnovu čega i kako. Jednostavno ne vidim nikakve perspektive ovdje, a ni tamo. Ni tamo. Oni su svi ostvarili svoje ciljeve.“
Svi oni s kojima smo razgovarali kao osnovnog krivca za stanje u kojem se nalaze vide aktualne političare koji su, kako kažu, na njihovim mukama stekli ogromna bogastva, a da se nikad nisu interesirali za običnog čovjeka:
„Za njih smo pomrli i izgubili smo svu nadu u njih. Od političara ni ovoliko vjere.“
„Ja ne vidim nijedne političke partije koja bi sad trenutno, ovdje kod nas u Bosni – jer ti izbori su u septembru – ne vidim da će nešto specifično biti.“
„Kakvi političari! Političari – samo da ima njima. Njima su plate velike. Oni imaju i dnevnice i plate, i putovanja i kola bijesna, i sve šta god hoćeš. A da su se na bijedu okrenuli – nisu. A ko im je to ostavio? Ostavili im naši najmiliji što su dali svoje živote.“
Svi ovi ljudi su ogorčeni zbog činjenice da su milijuni maraka uloženi u povratak, a da su najmanje koristi od tih sredstava imali upravo oni koji su izbjegli.
ZABRINUTOST ZBOG MOGUĆIH IZMJENA ZAKONA O BORAVIŠTU
Savez prognaničkih i povratničkih udruga bosanske Posavine održao je sastanak u Odžaku, na kojem su dominirale teme održivog povratka prognanih i obnove njihove njihove u ratu porušene imovine. Sastankom je ipak dominirala tema predloženog Zakona o prebivalištu Republike Hrvatske, prema kojem bi bila ukinuta mogućnost dvojnog prebivališta, kakvo trenutačno ima većina prognanih Hrvata iz BiH u Hrvatskoj.
Autor : Zoran Matkić
Prijedlog zakona je privremeno povučen iz procedure, ali zabrinutost povratnika je ostala. Tajnik Saveza povratnika, Pavo Dujak:
„Mislim da to Hrvatskoj ne treba. Ne znam koliko smo mi to njoj teret. Zapravo, mi ne možemo biti teret jer je ustavna obaveza RH da brine o nama. Je li to briga o Hrvatima Bosne i Hercegovine? Ako jeste, mi joj se u svakom slučaju zahvaljujemo jer je puno učinila, ali na ovaj način neka se ne brinu o nama. Imali smo mi jedan slučaj kad je bilo sa liječenjem. Svi Hrvati koji su imali CIPS-ove iskaznice u BiH, a ostvarivali su prava za liječenje u RH, morali su se odjaviti u BiH. Tu smo izgubili, i zato smo i prošli onako na izborima, da nam nisu prihvaćeni, jer su se ljudi odjavili. Sad bi to opet moglo. Između dobra i zla, uvijek će se svako ljudski opredijeliti za dobro. Dobro je Hrvatska, a ovo je nešto puno bolje nego Republika Srpska. Dolazim s tog prostora, pa to pričam.“
Član predsjedništva Saveza prognanih, Ivica Zirdum, ističe da je prijedlog zakona o prebivalištu unio paniku među prognanike i povratnike:
„To je stvorilo još jedan stupanj neizvjesnosti i na neki način diglo uzbunu među tim narodom. Moramo se sjetiti da je 2001.-2002. oko 600 Dervenćana baš iz tih razloga odjavilo prebivalište iz Dervente – da ne izgube zdravstvenu zaštitu, odnosno te neke minimalne uvjete zdravstvene zaštite u Republici Hrvatskoj. U ovom trenutku stvarno ne znamo o čemu se tu radi. Mislim da se radi o nekom političkom prijedlogu, ali je svakako doprinijelo neizvjesnosti naših ljudi koji tu žive. Bojim se da će se ponoviti ono što je bilo prije sedam-osam godina.“
Predstojnik Vladinog ureda za povratak Županije Posavske, Josip Jerković, drži da bi usvajanje Prijedloga zakona o prebivalištu negativno uticalo na obnovu:
„Svaki korisnik donacije – da bi bio korisnik donacije – mora poštivati opće kriterije koje je donijela država BiH, a u općim kriterijima poglavito stoji CIPS-ova osobna karta, znači prebivalište u BiH. Nitko tko nema prijavljeno prebivalište u BiH, nema CIPS-ovu osobnu kartu, ne može aplicirati niti biti korisnik bilo koje donacije, ma koji donator to bio.“
Saborski Odbor za Hrvate izvan Hrvatske povukao je s dnevnog reda posljednje sjednice Sabora Prijedlog zakona o prebivalištu. U obrazloženju stoji kako nema razloga da se žuri s raspravom jer se očekuje da će se s Prijedloga skinuti oznaka hitnosti i da će on ići u redovitu saborsku proceduru.
DRVAR: ŠTA JE OSTALO OD IDEALA POVRATKA?
Jedno od najstarijih udruženja povratnika u BIH , udruženje Drvarčana, ove godine će obilježiti 15 godina rada. Govori jedan od najpoznatijih boraca za povratak i predsjendik udruženja Mile Marčeta:
Renovirane zgrade u Drvaru, Foto: Selma Boračić
"Udruženje Drvarčana je osnovano u decembru 1995. godine u Banjaluci, poslije egzodusa koji nam se desio u septembru. Tadašnje stanovništvo Drvara je odlučilo da podrži udruženje i da se mi vratimo svojim kućama. Šta ima svetije nego da se čovjek vrati svojoj kući, na svoje imanje, na svoju imovinu? Šta mi koristi tuđa kuća koja nije moja, šta mi koristi tuđe imanje kad na njega nemam pravo? Mi smo bili veliki tragičari – mi smo izbjegli pred kraj rata. Da smo bar izbjegli u treće zemlje – možda bi bila druga situacija, finansijski bi vjerovatno došli jači, bolji, osposobljeniji. Mi smo bili trn u oku i Republici Srpskoj, a i dijelu Federacije. Možda je to bila i sretna okolnost jer ne možete u isto vrijeme imati sve protiv sebe. To je nama bio dodatni impuls i mi smo uspjeli da se izborimo za to. Prvi organizovani povratak u BiH bio je 1997. godine, i to je bio „bum“ i za svijet i za Evropu. Kao rezultat toga, puno opstrukcija kojih je bilo – da ih sve ne spominjem jer su dobro poznate svijetu – kad smo se izborili za povratak, onda je normalno bilo da moramo učestvovati i u političkom životu. S obzirom da stranke ni u Federaciji, ni u RS-u nisu bile tada za povratak, mi smo osnovali Stranku Drvarčana i izišli na izbore. Kad smo uzeli lokalnu vlast – ja sam postao i prvi načelnik Opštine u Drvaru – mi smo se vratili.
S obzirom da je to bio organizovan povratak jer se drugačije i nije moglo, vratili smo prvih sedam porodica u Bastase, sedam kilometara od Drvara, pa smo onda 13 porodica vratili u Zavođe, tamo u istočni dio, pa u Mokronoge 24. Znači, mi smo se vratili organizovano i uspjeli smo se vratiti, uspjeli smo animirati da se vraća u Bosansko Grahovo, u Glamoč, pa Bosanski Petrovac, pa je onda pomalo krenuo povratak po cijeloj Bosni. Znači, mi smo otpočeli sa prvim povratkom i to je dalo rezultate da je Bosna dobila poziciju da se može živjeti u nekom multietničkom sastavu.
Današnji život u Drvaru, što se tiče sigurnosti, je dobar. Vi znate – u Bosni je tako – na ovim prostorima, dok neko ne zapali fitilj, ljudi nemaju potrebu da se tuku, ali ta politika uvijek nađe modus da ga zapali. Danas se može reći da je život s te strane dobar, ali su povratnici u jednoj teškoj situaciji: nisu učestvovali u privatizaciji, sve nam je oteto. Praktično, imaju te gole kuće i zemlju, i okućnicu, ali posla nemaju, tako da je život težak. Ako imate mlade ljude, ako imate porodice, ako imate sposobne ljude, a nemaju nikakvih prinadležnosti, znači stočni fond, zanatstvo, sve ono što bi činilo radno mjesto, onda su ovdje više ugroženi nego možda u drugim sredinama. Možda je samo u Bosanskom Grahovu situacija teža nego što je u Drvaru. Život težak, skoro neodrživ."
U tom izvještaju se, između ostalog, podsjeća da je pravo na povrat imovine raseljenih i izbjeglih osoba ključno pitanje u izgradnji pomirenja i mira, kao i vladavine prava.
Prije debate, o ovom pitanju, poslanicima je govorio Volfgang Petrič (Wolfgang Petritsch), bivši visoki predstavnik, koji je predstavio svoja iskustva iz BiH.
Petrič je podsjetio da je tokom rata u BiH više od pola njene populacije raseljeno ili izbjeglo u druge države, te da je 40 posto kuća uništeno.
Bivši visoki predstavnik je kazao i da je Dejtonski sporazum 1995. godine zaustavio rat, podijelio BiH na dva entiteta i u Aneksu 7. osigurao pravo na povratak u prijeratna mjesta prebivališta svim izbjeglim i raseljenim osobama.
Prema njegovim riječima, dvije stvari su, nakon Dejtona, uticale na proces povratka - odlazak Srba iz Sarajeva poslije potpisivanja Mirovnog sporazuma i preuranjeni povratak izbjeglica iz zapadne Evrope, koji se, zbog sigurnosnih razloga nisu mogli odmah vratiti u prijeratna prebivališta.
Petrič je takođe istakao je da je tokom vremena kad je on bio visoki predstavnik u BiH veliki broj zahtjeva za povrat imovine riješen, ocijenivši da je BiH imala relativno uspješnu priču u povratu imovine.
"Mnoge lekcije se mogu naučiti iz iskustva ove zemlje. Fizički povrat imovine nije kraj, već početak povratka, jer je potrebno osigurati održivost povratka kako bi došlo do potpune integracije osoba koje su se vratile", kazao je Petrič.
Član delegacije Parlamenta BiH u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Evrope Bakir Izetbegović tokom rasprave o povratu imovine raseljenih i izbjeglih osoba u Parlamentarnoj Skupštini vijeća Evrope je istakao, da je povrat imovine, one koja nije uništena, omogućio povratak ljudi, ali da je osim imovine, potrebno osigurati i sigurnost, zaposlenje, te obrazovanje, kako se povratnici ne bi osjećali kao građani drugog reda, javio je izvještač Agencije ONASA.
"Potrebno je takođe vratiti imovinu vjerskim zajednicama u BiH i izgraditi važne vjerske objekte koji su bitni za osjećaj pripadnosti i identiteta povratnika", kazao je Izetbegović.
Prema njegovim riječima, izgradnja čuvenog Starog mosta u Mostaru je poslala najbolju poruku, ali je sada potrebno izgraditi i pravoslavnu crkvu u Mostaru, te Aladža džamiju u Foči i Ferhadija džamiju u Banjaluci.
Evropski sud za ljudska prava donio je u 2009. godini 2.395 presuda, što je godišnji porast za 27 posto, navodi se u godišnjem izvještaju koji je prije nekoliko dana prezentiran u Strasbourgu.
Broj neriješenih slučajeva na Sudu je porastao za 23 posto i iznosi 119.300 registriranih tužbi koje još nisu razmatrane. Među njima, 33.000 predmeta je ocijenjeno neprihvatljivim.
Sud prima tužbe iz 47 zemalja Vijeća Evrope, nakon što se utvrdi da su iscrpljena ili da su nedovoljna sredstva pravne zaštita u matičnim državama.
NE ŽELE POVRATAK
Jedna od najvećih mrlja na obrazu BIH i njenih političara su kolektivni i alternativni centri u kojim još uvijek svoje teške dane preživljava više od 7 000 ljudi. Jedna od tužnih adresa je Kolektivni centar Solina, Tuzla.
Autor: Maja Nikolić
Petnaest godina nakon rata većina izbjeglih i raseljenih osoba ne žele se vratiti u svoje prijeratne domove. To su nam potvrdili i u izbjegličkom centru Solina. Svakodnevno se bude s pitanjem što i kako dalje, a o povratku i ne razmišljaju. Nura Suljić u ovom centru živi već pet godina i kaže kako ovo za nju nije život već preživljavanje:
„Borićemo se ovdje svim silama, ako treba, ali tamo povratka nema ako ne bi osnovali djeci pos'o, da bi neki pos'o kren'o. Normalno je da se za hljebom ide. Ovdje se za hljebom stoji. Pa radi noćas za komad hljeba – opet imaš komad hljeba, a tamo nemaš ni komad hljeba zaraditi. Još pogotovo ko nema nikakva primanja. To je bolje da se ubije.“
Nura Alispahić se prije šest godina vratila u Srebrenicu gdje je 1995. godine izgubila sina i muža. Međutim, usamljenost i sjećanja primorali su je ponovno u izbjeglištvo. Da nesreća uvijek dolazi onima koji je i imaju i previše pokazao je i njen slučaj jer je nedavno izgubila i kćerku, koja je, kaže, umrla od tuge i svakodnevne neizvjesnosti kako iz dana u dan preživjeti. Iako su Nurini sinovi svoje živote dali za BiH, danas to više nikog nije briga:
„Najprije mi je poginuo jedan sin na Kapiji. Bio u Vojnoj policiji. Jedan od Škorpiona – ako ste gledali - najmlađi. Muž mi u Srebrenici poginuo. Sad mi poginula i kćerka. I teško mi je. Nemam ni penzije. Ja imam šećer, slabo srce, sve. Nemam odakle, ne mogu više. Nikad me niko nije doš'o da upita kao majku borca - borci su oni bili – kako ja živim, gdje sam ja, dokle i kako.“
U izbjegličkom centru Solina svaki dan je gotovo isti i pun sivila. Nitko ne obilazi ove obitelji, a Hajra Memišević iz Bratunca čezne baš za tim da joj barem netko otvori vrata i uputi toplu riječ.
„Nama starijima je teško. Nije u pitanju šta imaš i koliko imaš, nego nama je teško živjeti sami, zatvoriti se u četiri zida. To nije nikakav život, nema ko vrata da otvori. Nema ti ko one kile hljeba da kupi. Ja sam jutros stajala tamo na terasi, da vidim koga da mi kupi pola kile hljeba, a nema nikog, a ja ne mogu da odem. Pa, ako jedem danas, ako ne jedem. Eto kakav je život“, kaže Memišević.
I Rahima Smajlović iz Zvornika kaže da je život ovdje od danas do sutra jer svakodnevna neizvjesnost kada će doći vrijeme da Općinske vlasti donesu odluku da se ovaj centar zatvara unosi previše nemira u ovo naselje. U realizaciju povratka na svoje prijeratno ognjište do 2014. ne vjeruje, a kaže da se nema ni gdje vratiti jer su uspomene na sve ono što se dogodili u Srebrenici još uvijek svježe i čovjeka uvijek sjećaju na golgotu koju su doživjeli:
„Živim od one kosti svoga đeteta što mi je nest'o. Izgubila sam sina svog, izgubila sam sve. Braću svoju izgubila. Čovjek mi umro zbog toga. Da se sad vratim tamo? Ja imam dvoje đece. Onaj stariji – i on bolestan. I on obolio, on se vratiti nemere. A ja – morala bih se vratiti, već ako se mora, ali ja ne mogu nikako sama.“
„Ja ne mogu ništa sad planirati. Ništa planirati ne mogu dok ne vidim šta će biti dalje. Mogao bih ja sada praviti više planova, što se ono kaže. Ali, ne možeš ti imati plan kad nemaš na osnovu čega i kako. Jednostavno ne vidim nikakve perspektive ovdje, a ni tamo. Ni tamo. Oni su svi ostvarili svoje ciljeve.“
Svi oni s kojima smo razgovarali kao osnovnog krivca za stanje u kojem se nalaze vide aktualne političare koji su, kako kažu, na njihovim mukama stekli ogromna bogastva, a da se nikad nisu interesirali za običnog čovjeka:
„Za njih smo pomrli i izgubili smo svu nadu u njih. Od političara ni ovoliko vjere.“
„Ja ne vidim nijedne političke partije koja bi sad trenutno, ovdje kod nas u Bosni – jer ti izbori su u septembru – ne vidim da će nešto specifično biti.“
„Kakvi političari! Političari – samo da ima njima. Njima su plate velike. Oni imaju i dnevnice i plate, i putovanja i kola bijesna, i sve šta god hoćeš. A da su se na bijedu okrenuli – nisu. A ko im je to ostavio? Ostavili im naši najmiliji što su dali svoje živote.“
Svi ovi ljudi su ogorčeni zbog činjenice da su milijuni maraka uloženi u povratak, a da su najmanje koristi od tih sredstava imali upravo oni koji su izbjegli.
ZABRINUTOST ZBOG MOGUĆIH IZMJENA ZAKONA O BORAVIŠTU
Savez prognaničkih i povratničkih udruga bosanske Posavine održao je sastanak u Odžaku, na kojem su dominirale teme održivog povratka prognanih i obnove njihove njihove u ratu porušene imovine. Sastankom je ipak dominirala tema predloženog Zakona o prebivalištu Republike Hrvatske, prema kojem bi bila ukinuta mogućnost dvojnog prebivališta, kakvo trenutačno ima većina prognanih Hrvata iz BiH u Hrvatskoj.
Autor : Zoran Matkić
Prijedlog zakona je privremeno povučen iz procedure, ali zabrinutost povratnika je ostala. Tajnik Saveza povratnika, Pavo Dujak:
„Mislim da to Hrvatskoj ne treba. Ne znam koliko smo mi to njoj teret. Zapravo, mi ne možemo biti teret jer je ustavna obaveza RH da brine o nama. Je li to briga o Hrvatima Bosne i Hercegovine? Ako jeste, mi joj se u svakom slučaju zahvaljujemo jer je puno učinila, ali na ovaj način neka se ne brinu o nama. Imali smo mi jedan slučaj kad je bilo sa liječenjem. Svi Hrvati koji su imali CIPS-ove iskaznice u BiH, a ostvarivali su prava za liječenje u RH, morali su se odjaviti u BiH. Tu smo izgubili, i zato smo i prošli onako na izborima, da nam nisu prihvaćeni, jer su se ljudi odjavili. Sad bi to opet moglo. Između dobra i zla, uvijek će se svako ljudski opredijeliti za dobro. Dobro je Hrvatska, a ovo je nešto puno bolje nego Republika Srpska. Dolazim s tog prostora, pa to pričam.“
Član predsjedništva Saveza prognanih, Ivica Zirdum, ističe da je prijedlog zakona o prebivalištu unio paniku među prognanike i povratnike:
„To je stvorilo još jedan stupanj neizvjesnosti i na neki način diglo uzbunu među tim narodom. Moramo se sjetiti da je 2001.-2002. oko 600 Dervenćana baš iz tih razloga odjavilo prebivalište iz Dervente – da ne izgube zdravstvenu zaštitu, odnosno te neke minimalne uvjete zdravstvene zaštite u Republici Hrvatskoj. U ovom trenutku stvarno ne znamo o čemu se tu radi. Mislim da se radi o nekom političkom prijedlogu, ali je svakako doprinijelo neizvjesnosti naših ljudi koji tu žive. Bojim se da će se ponoviti ono što je bilo prije sedam-osam godina.“
Predstojnik Vladinog ureda za povratak Županije Posavske, Josip Jerković, drži da bi usvajanje Prijedloga zakona o prebivalištu negativno uticalo na obnovu:
„Svaki korisnik donacije – da bi bio korisnik donacije – mora poštivati opće kriterije koje je donijela država BiH, a u općim kriterijima poglavito stoji CIPS-ova osobna karta, znači prebivalište u BiH. Nitko tko nema prijavljeno prebivalište u BiH, nema CIPS-ovu osobnu kartu, ne može aplicirati niti biti korisnik bilo koje donacije, ma koji donator to bio.“
Saborski Odbor za Hrvate izvan Hrvatske povukao je s dnevnog reda posljednje sjednice Sabora Prijedlog zakona o prebivalištu. U obrazloženju stoji kako nema razloga da se žuri s raspravom jer se očekuje da će se s Prijedloga skinuti oznaka hitnosti i da će on ići u redovitu saborsku proceduru.
DRVAR: ŠTA JE OSTALO OD IDEALA POVRATKA?
Jedno od najstarijih udruženja povratnika u BIH , udruženje Drvarčana, ove godine će obilježiti 15 godina rada. Govori jedan od najpoznatijih boraca za povratak i predsjendik udruženja Mile Marčeta:
"Udruženje Drvarčana je osnovano u decembru 1995. godine u Banjaluci, poslije egzodusa koji nam se desio u septembru. Tadašnje stanovništvo Drvara je odlučilo da podrži udruženje i da se mi vratimo svojim kućama. Šta ima svetije nego da se čovjek vrati svojoj kući, na svoje imanje, na svoju imovinu? Šta mi koristi tuđa kuća koja nije moja, šta mi koristi tuđe imanje kad na njega nemam pravo? Mi smo bili veliki tragičari – mi smo izbjegli pred kraj rata. Da smo bar izbjegli u treće zemlje – možda bi bila druga situacija, finansijski bi vjerovatno došli jači, bolji, osposobljeniji. Mi smo bili trn u oku i Republici Srpskoj, a i dijelu Federacije. Možda je to bila i sretna okolnost jer ne možete u isto vrijeme imati sve protiv sebe. To je nama bio dodatni impuls i mi smo uspjeli da se izborimo za to. Prvi organizovani povratak u BiH bio je 1997. godine, i to je bio „bum“ i za svijet i za Evropu. Kao rezultat toga, puno opstrukcija kojih je bilo – da ih sve ne spominjem jer su dobro poznate svijetu – kad smo se izborili za povratak, onda je normalno bilo da moramo učestvovati i u političkom životu. S obzirom da stranke ni u Federaciji, ni u RS-u nisu bile tada za povratak, mi smo osnovali Stranku Drvarčana i izišli na izbore. Kad smo uzeli lokalnu vlast – ja sam postao i prvi načelnik Opštine u Drvaru – mi smo se vratili.
S obzirom da je to bio organizovan povratak jer se drugačije i nije moglo, vratili smo prvih sedam porodica u Bastase, sedam kilometara od Drvara, pa smo onda 13 porodica vratili u Zavođe, tamo u istočni dio, pa u Mokronoge 24. Znači, mi smo se vratili organizovano i uspjeli smo se vratiti, uspjeli smo animirati da se vraća u Bosansko Grahovo, u Glamoč, pa Bosanski Petrovac, pa je onda pomalo krenuo povratak po cijeloj Bosni. Znači, mi smo otpočeli sa prvim povratkom i to je dalo rezultate da je Bosna dobila poziciju da se može živjeti u nekom multietničkom sastavu.
Današnji život u Drvaru, što se tiče sigurnosti, je dobar. Vi znate – u Bosni je tako – na ovim prostorima, dok neko ne zapali fitilj, ljudi nemaju potrebu da se tuku, ali ta politika uvijek nađe modus da ga zapali. Danas se može reći da je život s te strane dobar, ali su povratnici u jednoj teškoj situaciji: nisu učestvovali u privatizaciji, sve nam je oteto. Praktično, imaju te gole kuće i zemlju, i okućnicu, ali posla nemaju, tako da je život težak. Ako imate mlade ljude, ako imate porodice, ako imate sposobne ljude, a nemaju nikakvih prinadležnosti, znači stočni fond, zanatstvo, sve ono što bi činilo radno mjesto, onda su ovdje više ugroženi nego možda u drugim sredinama. Možda je samo u Bosanskom Grahovu situacija teža nego što je u Drvaru. Život težak, skoro neodrživ."