Dostupni linkovi

Nezaposlenost stvorila generaciju posramljenih ljudi


Pred Zavodom za zapoljšavanje u Zagrebu
Pred Zavodom za zapoljšavanje u Zagrebu
Zastrašujuća i dugotrajna nezaposlenost u Hrvatskoj je ovog tjedna premašila brojku od 350.000. Nezaposlenosti se stide stariji, a najviše mladi, visokoobrazovani, iako nisu krivi za situaciju u kojoj su se našli. S mnogima smo proteklih dana razgovarali pred Zavodom za zapošljavanje u Zagrebu i svi odreda potvrđuju da im je najteže kad ih se upita „gdje radiš“.

„Kad sam se zadnji put posramio? Prije tri dana kada smo bili vani. Upoznali smo neke cure i nakon nekog vremena dođe pitanje oko posla. Tada sam morao reći da ništa ne radim jer nemam posao. Osjećao sam se poprilično posramljeno“, priča nam Miljenko.

Miljenko se ne želi predstaviti punim imenom, kao ni većina naših sugovornika, a ne žele ni da ih se slika pred Zavodom, kao da je i burza neko sramno mjesto:

„Završio sam građevinu prije tri godine i baš do tada su građevinari jako dobro prolazili, ali od tada više nema nikakve potražnje za njima. Užasno je teško naći posao u toj struci. Sram me je da sa 32 godine ne radim.“

Snježana, kojoj je 46 godina, donedavno je bila poslovna tajnica u zagrebačkoj tvornici Gredelj. Firma je prije nekoliko mjeseci otišla u stečaj, a Snježana i više stotina „Gredeljevaca“ na burzu:

„Razumijem mladog dečka koji tek treba stupiti u život da mu je jako neugodno naći se u takvoj situaciji da mora priznati da je bez posla. Razumijem da ga je sram. Možda je još teže osobi kao što sam ja. Nakon 28 godina ostala sam bez posla, ne svojom krivicom. Nikada nisam bila na bolovanju. Ja od svog djeteta danas moram tražiti 100 kuna jer nemam za kruh i mlijeko.“

„Ne zna se što je gore“, dodaje mlada ekonomistica Dajana. Kaže da je prije mjesec dana prestala tražiti od roditelja novac za izlaske, ali oni joj sami nude, koliko mogu, i onda ju je još više sram:

„To nam je boljka da ne može biti veća. Ni oni nemaju novaca. Mladi smo i ako hoćemo izaći na kavu, treba nam novac, ali od kuda. Ni tih 10 kuna ponekada nemamo. Ne da je poražavajuće, nego je tužno i očajno.“

Ponekad, kaže, osjeti i potpuno apsurdni sram pred prijateljima što ona i njezini roditelji nemaju baš nikakvu „vezu“ za posao jer svi koje zna, zaposlili su se preko veze:

„Nukaju nas da idemo studirati i da budemo obrazovani, a ne daju nam ništa. Posao ne možeš dobiti bez neke veze.“

Vlastite situacije zastidjela se ovih dana i komercijalistica Gordana, kad je morala reci kćeri da možda neće moći na fakultet:

„Šta ćete vi danas reći svome djetetu - da ne može studirati - jer mu mama ne radi. To je žalosno. Niste korisni, ni društvu, ni doma, nikome.“

Fran (28 godina), završio je Grafički fakultet. Posao traži već četiri godine, a broj poslanih molbi više i ne pamti, kao ni njegova kolegica:

„Razočaran sam u ovu državu i institucije i sve ostalo. Jako veliki sram.“

„Ne vidim nikakvu perspektivu. U čemu? Ideš kroz grad i misliš si šta da radim?“


Crkvene poruke i izjave političara

Nezaposlenost tjera ljude da se srame i vlastitih godina. Snježana se osobno, zbog toga, u zadnje vrijeme, nekoliko puta zastidjela, iako zna da ne bi trebala:

„Ljudi do 55 godina, od nekakvih 35, su u najboljem naponu radne snage, ali kada danas kažeš da imaš 44 godine, kažu da si star.“

Ana Marija je prije nekoliko mjeseci diplomirala medicinu. Vjeruje da na posao možda i neće dugo čekati, ali dobiti specijalizaciju, gotovo je nemoguće. Stoga je i ona je, kao i 27-godišnja ekonomistica Dajana, odlučila potražiti sreću u Kanadi.

Ali, kad su prošli tjedan vidjele koliko je mladih u redu pred kanadskim veleposlanstvom u Zagrebu, osjetile su nelagodu, ne zbog sebe, nego zbog vlastite države:

„Sramim se što se ne možemo ponositi time što živimo u Hrvatskoj. A trebali bi, po svim mjerilima.“

„Završila sam srednju i fakultet i ne mogu naći posao u struci. Moram se odvojiti od obitelji, roditelja i svoje kuće. Otići ko zna gdje da mi započeo život. U ovoj državi ne mogu ništa.“


Psihologinja Mirjana Krizmanić naglašava da je sram, koji se javlja kod nezaposlenih, razumljiv:

„Njima je neugodno jer misle da drugi možda misle da se oni nisu dovoljno trudili. U tom smislu im je neugodno. Trebala bi se sramiti država. To je jako tužna priča i sramota za ovu zemlju.“

Na žalost, poruke iz Vlade ne ohrabruju, a i ne odražavaju neku grižnju savjesti, situacija je, kažu, loša, a bit će još i gora.

„Oni se ne stide. Oni smatraju da oni dobro rade. Neki dan je rekla ministrica Pusić da oni nisu razočarali, oni napreduju i ispunjavaju sve što su rekli. Premijer kaže da mi nismo ništa obećali i sve je u redu ako ništa nismo ni učinili“, navodi doktorica Krizmanić.

Psihologinja Krizmanić je ogorčena i na aktualne poruke iz Katoličke crkve, kojoj je puno veći problem novi program zdravstvenog i seksualnog odgoja u školama, u kojem, uz ostalo, piše da homoseksualnost nije bolest.

„Kardinal kaže da je homoseksualnost bolest koja razara čovjeka. To je za tući glavom o sto na početku XXI stoljeća. Umjesto da ukaže na nezaposlenost, na bijedu, na ove mlade, sposobne ljude koji ne mogu raditi. To prerazara čovjeka, te da se neki srame i stide. To je dokaz da ih to razara jer ništa nisu krivi i ništa ne mogu učiniti“, smatra doktorica Krizmanić.

„Prije par mjeseci nisam se toliko jadno osjećao, ali što vrijeme više prolazi, stvarno je najveći sram kada se nađeš u nekom društvu gdje trebaš reći šta radiš - a ja ne radim ništa“, zaključuje madi inženjer s početka priče.
XS
SM
MD
LG