Većina građana u BiH, ali i regionu, spremna je čuti istinu o počinjenim zločinima, međutim, pripadnici različitih etničkih grupa teško se mire sa prihvatanjem odgovornosti za zločine koje su počinili pojedinci njihovih nacionalnih grupa.
Za proces pomirenja unutar BiH, ali i zemalja regiona, najbolje rezultate mogu polučiti mladi ljudi, od kojih se većina i ne sjeća proteklih ratnih zbivanja. Proces suočavanja sa prošlošću jedina je tema o kojoj su na međunarodnoj radionici razgovarali mladi iz zemalja Zapadnog Balkana.
O procesu pomirenja i suočavanju s prošlošću u BiH, ali i regiji, govori se godinama, međutim, ono teče sporo i teško. Posljednja naučna istraživanja pokazuju da je viktimizacija jedna od najvećih prepreka, te da se, iako spremni čuti o počinjenim zločinima, građani teško mire sa prihvatanjem odgovornosti. Kako bi ubrzali ove procese, u Inicijativi mladih za ljudska prava BiH, ovo pitanje stavili su pred mlade generacije iz zemalja regiona.
Direktorica Inicijative
Alma Mašić kaže da mladi nisu i ne mogu biti odgovorni za protekla ratna dešavanja, ali da moraju imati odgovornost zbog svoje buduće uloge u društvu.
„Oni moraju razumjeti prošlost, shvatiti šta se tu dešavalo da bi svojim budućim aktivnostima da se takva prošlost i njihovim i budućim generacijama više nikada ne ponovi.“Mašić kaže da je suočavanje mladih sa prošlošću najteže u BiH jer postoje tri istine, tri istorije, tri etnonacionalne grupe koje su bile na suprotstavljenim stranama tokom 1992. do 19995. godine:
„Mi se suočavamo sa procesom poricanja svega onoga što se desilo, ili minimiziranja drugih koji nisu naš narod, naše žrtve.“Mladi historičar
Azir Osmanović kao dijete preživio je genocid u Srebrenici, a sada radi kao kustos u Memorijalnom centru Potočari. Tokom posjeta mladih Centru, Azir im svakodnevno pokušava objasniti šta se dešavalo 1995. godine u Srebrenici:
„Kada dođu na mjesto, kada vide taj veliki broj nišana na jednom mjestu i kada čuju sve šta se dešavalo tu, onda nastane jedan muk među tim mladim ljudima i jednostavno počnu, bar na trenutak, razmišljati o onome šta se dešavalo u Srebrenici.“Da mladi ljudi nisu zainteresovani za neposrednu prošlost potvrđuje i naš sagovornik
Đorđe Mihovilović, kustos u Spomen području Jasenovac iz Hrvatske. Prema riječima Mihovilovića, nekada je posjeta Jasenovcu bila obavezna još u vrijeme osnovnog obrazovanja. Radeći kao kustos, Mihovilović se susretao sa različitim uvjerenjima djece, od kojih je malo njih znalo pravu istinu:
„Konkretno iz moga rada mogu spomenuti da se u nekoliko slučajeva događalo da su djeca pojedina pjevušila Thompsonovu pjesmu ’Jasenovac i Gradiška Stara’ dolaskom u Jasenovac. Međutim, mi kroz naš rad nastojimo korigirati te njihove stavove, tako da znam da su onda neka djeca govorila da takve stvari više neće raditi.“ Nedovoljno interesovanja za prošlostPokretanje otvorenog dijaloga o pitanjima prošlosti i suočavanja sa prošlosti jako su važna, jer je jedino tako moguće izbjeći ponavljanje istorije, kaže predstavnik mladih Fonda za humanitarno pravo iz Beograda
Nenad Obradović:
„Jako je bitno da se stvori jedna istorija zločina koji su se dogodili da bi mladi ljudi kroz to što se događalo u prošlosti, a što je bilo jako loše naučili na koji način se može ostvariti budućnost bez ratnih zločina, bez zločina i uopšte i stvoriti jedna bolja perspektiva za napredovanje, za obrazovanje, a ne za vraćanje na zločine iz prošlosti.“Nedavna posjeta i odluka predsjednika Hrvatske
Ive Josipovića da se pokloni žrtvama zločina nad Bošnjacima u Ahmićima državnička je gesta historijskog značenja. Ova, ali i ostale posjete predsjednika spomenicima stradanja sva tri naroda pokreću dijalog, pokreću proces suočavanja sa prošlošću, kao i priznavanje drugog i drugačijeg, kaže predstavnica Centra za suočavanje sa prošlošću “Documenta“ iz Zagreba
Tamara Banjeglav:
Mladi moraju razumjeti prošlost, shvatiti šta se tu dešavalo da bi svojim budućim aktivnostima da se takva prošlost i njihovim i budućim generacijama više nikada ne ponovi.
Većina mladih u BiH koji su rođeni početkom i u toku rata ne zna ništa o tom periodu. Mnoge i ne interesuje. Međutim, jedan od najmlađih logoraša u prijedorskim logorima
Edin Ramulić ističe da bi mladi trebali znati kako ne bi imali budućnost sličnu njegovoj prošlosti:
„Ali imamo taj problem da sa ovom omladinom, kakvu trenutno imamo, su radili i nacionalisti u školama i nacionalisti u porodicama. I mi sve nade polažemo u te mlade, a istovremeno nismo sigurno da li oni to mogu iznijeti kao nešto što bi bilo naša očekivanja, prije svega očekivanja žrtava.“Iako nisu direktno učestvovali u ratnim dešavanjima, niti na bilo koji način mogu biti odgovorni za njih, generacije mladih trebali bi naučiti kako se suočiti sa prošlošću i zločinima koji su se desili.