Dostupni linkovi

Milan Vlajčić: Ko su današnji "violinisti u kupleraju"


Vlajčić: "Sen Loran" sramota za Beograd
molimo pričekajte

No media source currently available

0:00 0:02:45 0:00

Vlajčić: "Sen Loran" sramota za Beograd

Milan Vlajčić književni, filmski kritičar, hroničar kulturnih fenomena, objavio je ovih dana knjigu „Pogled iz ogledala” sa podnaslovom: „Dnevnik o nebeskom narodu, zoni sumraka i smrtonosnoj motoristici”.

Knjiga je, kaže autor, ispisivana svakog utorka u nedelji, 52 puta, od oktobra 2013, za regionalni e-portal sa devizom „Novinarstvo s potpisom”.

molimo pričekajte

No media source currently available

0:00 0:19:17 0:00
Direktan link


„Kao i u nekim prethodnim knjigama”, piše Vlajčić u uvodnom tekstu, „ima tu svačega: o ministarstvu straha, vladikama i balkano-genijima, nezavršenim sudskim sporovima, hiljadugodišnjoj cenzuri, Paradžanovu i najboljim zatvorskim godinama, Bahu i Arsenu Dediću, Prustovoj sobarici, Foknerovom uredniku...“

RSE: U knjizi govorite, između ostalog, i o medijima. Ministar Tasovac je rekao da je u zemlji, u kojoj se priča, diskutuje i debatuje o cenzuri medija, bespredmetnogovoriti o cenzuri. Baš ove nedelje izašao je vrlo ozbiljan izveštaj Saveta za borbu protiv korupcije, u kome se konstatuje da ništa nije bolje stanje u medijima nego 2011. godine. Kako se vama čini ova izjava?

Milan Vlajčić: Ne da nije bolje, nego je sve gore i gore. Petnaest godina od 5. oktobra, kada smo imali svi velika očekivanja, demokratska ideja je potonula zahvaljujući Borisu Tadiću. Poslednje četiri godine tapkamo u mestu. Mediji su u privatnim rukama. Polovina medija ne saopštava ko su vlasnici. Vlada veliki haos i velike prevare se događaju. Kada je takvo stanje i kada se vlasnici kriju, možete misliti šta rade mladim novinarima koji uglavnom rade kao honorarci. Kada ne ispune prvu želju svoga urednika, lete na ulicu. Novinar sam 55 godina i do ovog trenutka 35 godina sam bio u Politici, u nekim teškim vremenima tobožnjeg Titoizma. Nikada nije bilo tako da je novinar toliko nesiguran i da nikada ne zna kada može da kaže hoću ili neću.

RSE: U toku je Fest. Koje filmove ćete gledati?

Milan Vlajčić: Gledao sam „Sen Loren“ koji je šamar kulturnom Beogradu. To je jedan šminkerski film koji nama ne govori ništa. Fest je rođen 1971. pod krilaticom „Hrabri, novi svet“. Ni tada svet nije bio hrabar i novi, ali sada je gore nego ikada. Sada odjedanput „Sen Loren“, modni dizajner i ikona modne kulture. Tu nema ništa novo. Taj film je sramota za Beograd.

Nije važno. Idemo dalje. Ima divnih filmova. Ima film koji bi trebalo da gledaju svi koji se bave medijima, a zove se „Noćne hronike“. To je najporaznija kritika medijske kulture u Americi. Taj film je trebalo da otvori Fest. Džejk Džilenhol igra čoveka sa smetlišta koji primeti da, kada se dogode saobraćajne nesreće, dolaze televizijski paparaci koji to snimaju i nude brzo nekim televizijskim stanicama. Kupi malu kameru i na kraju filma on je glavni dasa koji pokriva to područje. To je jedna porazna slika tabloidizacije u Americi. Nismo mi daleko od toga. Važno je da je film na programu. Treba ga videti.

RSE: Vaša knjiga „Pogled iz ogledala“ počinje tekstom iz oktobra 2013. u kome komentarišete dolazak novog ministra Ivana Tasovca i odlazak prethodnog ministra Petkovića. Da li je ministar Tasovac „violinista u kupleraju“?

Milan Vlajčić: Svi smo mi na ivici da to budemo. Taj tekst sam napisao sa velikom strašću. Neki ljudi moje generacije, uopšte nisu znali ko je Jug Grizelj. Dokaz kako kod nas memorija brzo prolazi. Jug Grizelj je jedan fantastičan novinar. U Novostima je 1982. imao svoju kolumnu. Pisao je kolumnu pod tim naslovom, pokazujući da mediji ne smiju da budu violinisti u kupleraju i da moraju da vode računa o etici poziva. On je zbog toga izbačen iz Novosti. Onda ga je primio Nin i tamo je završio karijeru. Posle je postao predsednik Novinarskog udruženja. Jedan fenomenalan tip. Taj tekst je bio apsolutno kanoničan, pogotovo za ove godine propasti medijske etike.

RSE: Da li se ikada novinarstvo oporavilo od sunovrata u 90-tim godinama i od takozvanog patriotskog novinarstva?

Milan Vlajčić: Nije moglo da se oporavi. Svi oni koji su tada vitlali perjanicama Miloševićeve zločinačke politike, sem dvoje troje, koji su nestali,ostali su na sceni. Neki su ponovo vraćeni u uredništva pojedinih redakcija i teraju vodu na svoju vodenicu. Sada više nije Milošević ta perjanica. Sada je glavna perjanica srpski nacionalizam, odbrana srpskog identiteta, autošovinizam, što su izmislili kao jednu magičnu i idiotsku formulu. Takvih je sve više.

RSE: Da li su pipci korupcije čvrsto utemeljeni u medije danas? Vi ste o tme govorili. Naš radio je bio „kriv“ zbog jednog suđenja vama.

Milan Vlajčić: Imao sam nekoliko sudjenja. Objavio sam tekst - Vladika tuži novinara. Vladika Porfirije me je tužio. Dobio sam sudsku odluku, a nisam ni znao da sam tužen. Tužio me je jer sam rekao da samo u nekim džamahirijama može da se dogodi da vrhunsko crkveno lice bude na čelu medijske asocijacije (RRA). Rekao sam da treba da odgovora i za prisustvo porno sadržaja, koga ima koliko hoćete. Podsetio sam ga da prema crkvenom kanonu on, ne da ne sme da gleda porno, nego ne sme ni da pomisli na te bestidne sadržaje. Zbog toga me je tužio. Sudija je doneo odluku i obavestio me je da je tu prijavu bacio u đubre.

Jedan sudski spor još uvek traje. Tužio me je Goran Paskaljević. Suština je oko toga da je on namestio onu igru da bude njegov film kandidat za Oskara. Uhvaćen je „sa prstima u pekmezu“. To sam rekao novinaru vaseg Radija. Rekao sam dato nije dovoljno transparentno, da je on poznat kao majstor manipulacije. To još traje jer je naše pravosuđe takvo kakvo je.

RSE: U knjizi detaljno opisujete sudbinu Leni Rifenštal, rediteljke koja se stavila u službu Hitlerove propagande. Šta vas fascinira u njenoj sudbini? Kakve to veze ima sa našim prostorom?

Milan Vlajčić: Ima. Leni Rifenštal je 1934. godine napravila dokumentarni film o Hitleru „Trijumf volje“, bez ijednog reda komentara. Ona je otkrila suštinu nacizma, puštajući te dokumentarne snimke. Tri godine kasnije je objavila „Olimpiju“, opet bez reči komentara, gde vidimo Hitlera koji beži sa tribine na minhenskoj olimpijadi da ne stisne ruku crncu Džesi Ovensu. Da ne postoji to svedočanstvo, mi ne bi smo znali kako izgleda nacizam iznutra.


Taj tekst sam pisao pominjući njene filmove i memoare „Sećanja“, koji su fantastični. Na 35. godišnjicu završetka rata, upala je jedna novinarka iz Šterna i rekla da ima za nju 35 pitanja. Uzela je pitanja i sutradan je rekla da su sjajna, ali da joj neće odgovoriti, već će napisati knjigu. Njena knjiga je fantastično dokumentovana. Ima 700 stranica i izašla je u našem izdanju. Ima je još u knjižarama. Knjiga je sjajna jer pokazuje odnos ideologije i umetnosti.

Priznala je da je bila u službi Hitlera i rekla: „Nisam birala vreme u kome ću živeti, nisam znala da li će nacizam vladati sto godina“. Povukla se. Posle rata je bila kažnjena. Jedino nije priznala da li je spavala sa Hitlerom. Inače je priznala sve. Možda je znala za konc logore, možda nije.

RSE: Ko su naši Leniji u 90-tim?

Milan Vlajčić: Mi nemamo naše Lenije. Imamo neke pisce koji su koketovali sa fašizmom.

Dobrica Ćosić je odjednom napisao tri-četiri knjige nekih svojih dnevnika i memoara. Njegovu knjiga komentarišem ovde. Zove se „Godina zmije“. U njoj on „pojašnjava“ 79 dana bombardovanja. On je čučao u svojoj vili u podrumu. Piše uz sveću, proklinje Zapad i zapadne sile koje udaraju na jednu kulturu koja je jela zlatnim kašikama, kada se tamo jelo prstima. Ni jednog trenutka ne pominje odgovornost Miloševićeve fašističke politike.

Jednog dana on izlazi na površinu. Divan dan. Ide i ugleda neke mlade ljude koji sede u kafićima. Zapiše nešto što je najveća niskost: „Ovi ljudi sede ovde, umesto da su uzeli pušku u ruke i odu na Kosovo da brane srpstvo“. Čovek od 90 godina bi poslao tada, kada je zemlja već poražena i bombardovana, neke mlade ljude na Kosovo. To je krvožedno.

RSE: Da li 90-te čekaju da budu na pravi način umetnički obrađene, bilo da je reč o filmu ili književnosti? Šta vi sa tom tematikompreporučujete?

Milan Vlajčić: Nekoliko opakih filmova je napravljeno na tu temu. Srđan Dragojević je napravio „Lepa selo lepo gore“ i „Rane“. „Bure baruta“ je odličan film. Sada se u memoaristici, recimo u Politici, rehabilituju Miloševića, gde se kaže da on nije bio toliko loš, da je on bio simbol intelektualizma. Da je fenomenaln obranio Srbiju. Potpuno suprotno od onoga što je on radio 90-tih godina. To je tužno.

RSE: U jednom trenutku u knjizi se pitate ko će svedočiti o ovom vremenu. Podsećate na sjajne polemike između I i II svetskog rata pa na dalje, na velike polemičare koji su otvarali razna pitanja.

Milan Vlajčić: Nemamo takve gorostase kakvi su bili Milan Bogdanović, koji je oko fašizma polemisao sa Crnjanskim, pa su otišli na sud. Veliki polemičari su bili i Miroslav Krleža, Marko Ristić..... Mi danas imamo ljude koji se bave estetikom i pišu svoje knjige, svoju poeziju. Nemamo ljude te vizije i analitičke pribranosti. Imamo razne takozvane političke analitičare, koji čas udaraju na ovu, čas na onu stranu. Sve je to nerelevantno i nevažno.

RSE: Možete li preporučiti knjige koje objašnjavaju ovo vreme?

Milan Vlajčić: Knjiga Filipa Davida koja je dobila NIN-ovu nagradu „Kuća sećanja i zaborava“ koja govori o holokaustu na našim prostorima. Uz ono što je Danilo Kiš uradio u Enciklopediji mrtvih. Obojica su to doživeli, grozno i strašno. Postoji jedan veliki pisac, koji je ovoga trenutka potpuno skrajnut. To je Aleksandar Tišma i njegova „Knjigu o Blamu“, ili „Upotreba čoveka“. Govori o konc logorima, o čoveku koji je ugrožen do kraja. Takvih pisaca ima.

RSE: Da li su oni zaboravljeni?

Milan Vlajčić: Aleksandar Tišma je malo zaboravljen. Tišma je odavno zaslužio sabrana dela. U poslednjih 20 godina on je potpuno skrajnut. Ima još takvih pisaca. Jedan od njih je Mladen Markov, koji je umro pre godinu dana, koji je dobio NIN-ovu nagradu. Nakon toga niko nije objavio nekoliko njegovih fenomenalnih knjiga koje govore o udaru na posleratno selo, kada su seljaci bili naterivani u logore i bili ubijani.

Danas, oni koji govore o vremenima Titoizma i titoističkog jednoumlja,uglavnom su oni ljudi koji su u tim vremenima došli sa Prokletija..... školovali se u Beogradu, dobili doktorate, sve katedre osvojili. Kada je došao nacionalizam, odjednom govore o titoističkom jednoumlju. A u tomjednoumlju su stvarali Dušan Matić, Marko Ristić, Miroslav Krleža, Ervin Šinko.....mogao da začas nabrojim 50-ak pisaca. Danas, mi ni deset takvih pisaca nemamo koji imaju tu društvenu relevantnost.

RSE: Kako ih baštinimo? Na jednom mestu u knjizi, sa dosta gorčine govorite o tome. Zanimljiva je vaša priča o ulici koju je dobio Danilo Kiš u Beogradu.

Milan Vlajčić: Tamo negde 1994. sam prvi put otišao i video da je to ulica koja ima 100 metara i koja nema ni jednu kuću. Tada je to bilo jedno ogromno đubrište. U Politici sam napravio jedan gorak komentar i rekao da Danilo Kiš, koji je izbačen iz Beograda, a zna se kako, sa intrigama, besmislenim optuzbama da je plagijator, što je sve bilo bedno, možda zaslužuje baš tu ulicu jer je napravio nekoliko sjajnih eseja o đubrištu u savremenoj kulturi. Deset godina kasnije odem i otkrijem da ta ulica više ne postoji u tom obliku, da je presečena, da je neki tajkun ukrao pola ulice i sagradio palatu. Napravim novi komentar. Javi mi se Nenad Bogdanović, gradonačelnik Beograda u to doba, i reće da ne može da veruje. Poslao je tamo nekoga da proveri. Javio se za jedan sat i rekao da sam u pravu. Ništa nisu mogli da urade sa tim što je neko ukrao ulicu jednom piscu. Beograd je na taj način i raspolućen. Ovde se samo tajkunske stvari događaju.

RSE: Vi ste obišli sve ulice koje su dobili ti veliki pisci, poput Pekića, Vinavera?

Milan Vlajčić: Sa Stanislavom Vinaverom je jedan potpuno skandalozan slučaj. Sednem jednom u autobus i kao „besposlen pop“ odem u Žarkovo. Vinaver je jedan od velikih pisaca srpskog duha i srpske književnosti. Dobio je jednu ulicu u Žarkovu, koja je bila neobeležena. Žarkovo je na ivici grada. To je selo. On je morao da dobije makar jedan bulevar. I Crnjanski je dobio ulicu na Višnjičkoj padini. To je sramno. I Crnjanski zaslužuje bulevar.

Ali kod nas patrijarsi i ruski carevi dobijaju vrlo zvučne i lepe ulice. Mi naše veličine ne negujemo. To Francuzi, Nemci ili Amerikanci ne bi uradili.

RSE: Šta je sa institucijama? Koja su to mesta kulture koja su danas za vas bitna? Znamo kakvu su sramnu ulogu u 90-tim odigrale te velike nacionalne institucije i u pripremi ratova – Akademija, SPC, Udruženje književnika. Koja vi mesta danas posećujete?

Milan Vlajčić: Posećujem ona mesta gde su tribine, kod Borke Pavićević, pa u Parobrodu, gde se odvijaju neke divne polemike i tematski ciklusi. Mi drugih institucija nemamo. Udruženje književnika, takvo takvo je, ima 2.000 članova. To je ono isto udruženje koje je osnovalo Odbor za zaštitu istine o delu Radovana Karadžića. Još uvek imaju taj odbor. I nisu mnogo bučni jer je u međuvremenu sve propalo.

RSE: Ali se javljaju neka nova mesta. Neka od njih ste pomenuli. Postoje i alternativni festivali, kao festival alternativnog filma.

Milan Vlajčić: To je divno. Postoji DOX, festival dokumentarnog filma koji će biti za 20 dana. To se sve radi štapom i kanapom. Država nešto malo pomogne, tek toliko da ljudi mogu da kupe taksene marke i da pošalju neke pošiljke. Ova država o tome ne vodi računa.

RSE: Šta sada čitate?

Milan Vlajčić: Sve više čitam na engleskom. Čitam jednu knjigu koja je neverovatna. Zove se „Posao kasapljena“. Jedan poznati engleski kritičar je napisao knjigu o važnosti negativne kritike, koja cepa i rastura. I tu navodi najznačajnije filmske kritičare u istoriji filmske kritike, sve sa citatima. To su paklene stvari. Niko nikoga nije tužio sudu, a ovde kod nas te tuže sudu jer kažeš za nekoga da je majstor manipulacije. Mi smo izgubili tu vrstu kritike.

Kod nas se snima i prikazuje film koji već sedam dana ne silazi iz kulturnih rubrika, „Bićemo prvaci sveta“. To je konjuktura, da malo podiđemo nacionalnom egu. Kome je do toga, neka gleda. Šta će oni meni da prepričavaju uspeh naše košarke. Ja sam to uživo gledao.

XS
SM
MD
LG