To što se ovih dana Bosna i Hercegovina našla na dnevnom redu 6771. sjednice Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija nije, naravno, bilo vijest dana ni u samoj toj zemlji - još manje bilo gdje u svijetu - a rijetki ozbiljni komentari tog zasjedanja svode se uglavnom na razočarenje "već viđenim". Bosanskohercegovački posmatrači posebno ne mogu da se načude što je
Valentin Inzko u 41. izvještaju Visokog predstavnika značajan naglasak stavio na odavno neophodnu obnovu političkog dijaloga i postizanje značajnih sporazuma, zaključujući kako bi to - ako se nastavi tim putem - moglo voditi "prelomnoj godini".
Uz razumijevanje za visokog predstavnika, da čak u 41. izvještaju o Bosni i Hercegovini i nije baš mogao reći to "nešto novo" što bi podijeljena bosanskohercegovačka javnost željela da čuje, čini mi se kako u tom već automatskom odmahivanju rukom na međunarodne rasprave i zaključke postoji i opasnost da se previde, prečuju i zanemare i neke - iako ponovljene - ipak relevantne poruke iz svijeta.
Jedna od njih posebno je značajna u vođenju bilo kakve izgledne politike u Bosni i Hercegovini. Ona glasi: bilo da ste vrući zagovornik međunarodne intervencije ili još vrući zagovornik privođenja kraju međunarodnog nadzora nad bosanskom državom, ni jednoga ni drugoga - ni nove "internacionalizacije" ni dizanja ruku od Bosne i Hercegovine - neće biti.
Očekivanja da bi "svijet", i zbog osjećaja suodgovornosti za zakasnjelu intervenciju devedesetih, sada mogao početi da ispravlja dejtonske krive Drine sazivanjem neke vrste "Dejtona 2" koji bi vodio uspostavi normalne države i - kako naglašavaju bošnjački zagovornici tog moralnog imperativa "uklanjanju posljedica genocida" - su nerealna. Takvo šta je, naravno, nemoguće: posljedice genocida, za 8.000 sinova, muževa i braće Srebrenice - i za desetine hiljada drugih žrtava troipogodišnjeg ubijanja Bosne i Hercegovine - ništa više ne može "ukloniti". Svaka od tih žrtava zaslužuje samo bezuslovno poštovanje: dostojanstvo žrtve gotovo jednako vrijeđa i negiranje genocida i njegova politizacija u kojoj se, u nažalost bezizglednoj misiji "uklanjanja posljedica genocida", traže politički poeni i koristi.
Bilo da ste vrući zagovornik međunarodne intervencije ili još vrući zagovornik privođenja kraju međunarodnog nadzora nad BiH, ni jednoga ni drugoga neće biti.
Bosna i Hercegovina je u sasvim nedavnoj prošlosti već pretrpjela nenadoknadivu štetu zbog toga što je u bošnjačkoj politici prevagnulo isprazno obećanje "stopostotne države" zasnovano na očekivanju da bi svijet - zbog tog "moralnog duga" iz devedesetih - mogao još jednom, sada politički, intervenisati u Bosni i Hercegovini: sa takvim očekivanjem odbačen je prije šest godina takozvani "aprilski paket" ustavnih promjena koje su vodile postepenom jačanju državnih nadležnosti i institucija i proces ustavnih promjena je, ne samo zaustavljen, nego u nekim važnim dimenzijama i vraćen unazad.
"Svijet" danas o intervenciji na Balkanu govori još samo kao o prošlosti, događaju s kraja prošlog stoljeća, kojem se vraća još samo u vidu proučavanja takozvanih "naučenih lekcija" - o posljedicama zakasnjele intervencije (kao u Bosni) ili pravovremene intervencije (kao na Kosovu) - i traženju pouka za intervencije u novom stoljeću (kao lani u Libiji ili ovih dana u Siriji).Lista tekućih izazova i prioriteta svjetske politike je tolika da očekivanje kako bi ona mogla preuzeti neku odlučnu inicijativu u vezi s Bosnom i Hercegovinom mogu imati samo štetna djejstva dalje blokade bilo kakvog napretka.
Zato i ako se to čini "već mnogo puta viđenim" neke poruke iz najnovije rasprave u Savjetu bezbjednosti valja ozbiljno uzeti u obzir u odgovornom vođenju bosanskohercegovačke politike. Jedna od njih je: intervencije neće biti - prihvatite se vlastitog posla. To što je svijet već i nagovještaje kako su se lideri vodećih partija "dogovorili da će se dogovoriti" primio kao nagovještaj napretka i čak moguće "prelomne godine" pokazuje da međunarodni arbitri isključivu odgovornost za napredak ili dalju stagnaciju pripisuju domaćim akterima.
To što Sjedinjene Države naglašavaju zadovoljstvo "pojačanim angažovanjem Evropske Unije" takođe pokazuje kako se učvršćuje međunarodni konsensus o tome da je jedino izgledna perspektiva Bosne i Hercegovine njeno, što skorije - to bolje, ispunjavanje uslova za pridruženje i Evropskoj Uniji i NATO-u.
To je tačka na kojoj i zagovornici druge krajnosti na bosanskoj političkoj sceni, potpunog povlačenja međunarodne zajednice i što skorijeg ukidanja uloge i ovlašćenja visokog predstavnika, rizikuju dalju samoizolaciju i marginalizaciju: ni toga, naime, neće biti sve dok se u potpunosti ne ispune "pet ciljeva i dva uslova", a tada će Bosna i Hercegovina već nepovratno biti na putu ka euroatlantskim integracijama. To što je američka predstavnica u Savjetu bezbjednosti rekla kako njena zemlja podržava "suverenitet i teritorijalni integritet" Bosne i Hercegovine i zato "izražava zabrinutost zbog prijetnji njenim raspadom" takođe se političkim ignorantima može činiti "već viđenim", ali svaka ozbiljna politika morala bi i tu poruku - ozbiljno uvažavati.