Poštovani čitalac će mi, nadam se, oprostiti što se u današnjoj kolumni - nakon dužeg vremena - osvrćem na neka od reagovanja na prethodne tekstove na ovom mjestu isključivo s ciljem ohrabrivanja dijaloga shvaćenog u njegovom najčešće intelektualno prihvaćenom značenju, izvedenom iz dvije riječi - dia i logos - u kojem se tumači kao "dvosmjerni tok ili razmjena" značenja ili, jednostavnije, razgovor između dvije ili više osoba.
Ponekad mi se, naime, čini da i onda kad tekst potakne brojna reagovanja ta rasprava olako napusti ponuđenu temu i pretvara se u nadvikivanje u kojem rijetko ko sluša bilo koga osim samog sebe.
Takav sam osjećaj - o napuštanju ponuđene teme i prozvoljnim, i mahom pogrešnim, interpretacijama onoga "što je pisac htio da kaže" - imao čitajući neka od reagovanja na dva posljednja teksta iz serije "Govoreći bosanski". Tako, recimo, povodom prošlonedjeljne kolumne naslovljene "U evropskom ćorsokaku" poštovani čitalac kaže: "Čitajući tekst stiče se utisak da Evropa očekuje da srpski glasač iz Banja Luke, na sledećim izborima odstrani Dodika, jer je Evropa izgubila povjerenje u Dodika??!!! Naravno, glupost."
Takvo očekivanje možda bi se i moglo okarakterisati kao glupost, jer se domaći birač ne rukovodi evropskim standardima i vrijednostima, već najčešće maglovitim predstavama o nacionalnoj "ugroženosti" i "vitalnim interesima" i nema nikoga iole ozbiljnog u Evropi ko bi učekivao da će glasač iz Banjaluke odstraniti Dodika zato što je Evropa izgubila povjerenje u njega.
Pitanje je, međutim, gdje je u kritikovanom tekstu uvaženi čitalac našao takvo očekivanje koje naziva glupošću. Nasuprot takvoj interpretaciji - navedeni tekst je zapravo udaljavanje od pojednostavljenog tumačenja bosanskohercegovačkog zaostajanja na evropskom putu za koje je, po tom tumačenju, prije svega kriv Dodik. U tekstu se, naime, govori o tome kako "evropski partneri po prvi put personalizuju odgovornost za propuštanje roka za ispunjavanje preuzetih obaveza pripisujući je 'političkim rivalstvima', dakle otimanju za funkcije i uticaj koje je postalo važnije i od evropske budućnosti Bosne ni Hercegovine".
Nasuprot zamjerke autoru o "gluposti" očekivanja da srpski birači smijene Dodika u tekstu se zapravo odgovornost za zaostajanje pripisuje prije svega federalnim partnerima, pored ostalog u sljedećoj rečenici: "Odluka Socijaldemokratske partije da odbaci jedne a prigrli druge partnere na vlasti proizvela je nove zastoje, blokade, sporove i politička neprijateljstva u kojima su odjednom manje-više opskurne političke ličnosti postale važnije i od Mape puta prema Evropi". Kako se u svemu tome bilo kome priviđa Dodik teško je razumjeti i objasniti.
Drugi primjer u kojem se autoru pripisuju namjere i značenja sužena samo na "faktor Dodik" nalazi se u reagovanju na prethodni tekst, naslovljen "Dodik i saigrači", u kojem čitalac kaže: "I gospodin Kurspahić to dobro zna, isto kao i Dodik da RS nije država, ali on to neće da kaže. On radije kaže :'Dobra vijest - za sve kojima je to najvažnije - glasi: u sadašnjem bosanskohercegovačkom, ni međunarodnom, kontekstu nema nikakve opasnosti po opstanak Republike Srpske', naglašavajući 'sadašnjem kontekstu' što 'uliva nadu' protivnicima RS da će u nekom drugom 'kontekstu' to biti moguće. Umjesto da kaže, BiH je trajna država kao i RS entitet u njoj. Teško je vjerovati da gos. Kurspahić to ne zna."
Sa malo više dobre volje ukazivanje na "sadašnji kontekst" moglo bi se razumjeti u makar dvosmjernom značenju: osim ovog koje navodi čitalac - ono znači i to da je u "ranijem kontekstu" takvih inicijativa, za aktivnije učešće međunarodnog faktora u poticanju na dogradnju ustavnog uređenja Bosne i Hercegovine bilo sve dok prije više od šest godina bošnjački ultrapatrioti razmećući se praznim obećanjima "stopostotne države" nisu minirali proces postepenog osnaživanja državnih institucija. To je istovremeno i odgovor na kritiku drugog čitaoca koji kaže kako mu "nije jasno zbog čega ne pišete o drugim nacionalnim liderima u BiH ... Samo Dodik, Dodik, Dodik". Sa malo dobre volje, čitalac bi mogao u tekstovima iz ove serije naći primjere kontinuirane kritičnosti prema političkim i vjerskim autoritetima sva tri "konstitutivna porijekla" kao i njihova reagovanja na tu kritiku.
Ako, sasvim rijetko, ukazuje na primjere suženih interpretacija, pa i olakog insinuiranja političkih pristrasnosti i ko-zna-kakvih namjera, autor želi naglasiti da to čini sa iskrenom željom poticanja, a ne suzbijanja dijaloga. A da bi on bio plodotvorniji, dobro bi bilo da se pokaže dobra volja da se iziđe izvan duhovnih busija i barikada i da se sagovornicima ne pripisuju i ne podmeću pogledi, namjere i zavjere u skladu s tim unaprijed zadatim stereotipima.