Ovih dana u bosanskohercegovačkim novinama osvanula je najava smjenjivanja sadašnjeg i imenovanja novog direktora Narodnog pozorišta Sarajevo. Odluku o tome donijeće Bosanskohercegovačka patriotska stranka kojoj je „u političkoj raspodjeli funkcija“ pripala ta ustanova.
Ne iznenađuje me vijest kako će nakon neusvajanja izvještaja o poslovanju pozorišta u Skupštini kantona Sarajevo biti smijenjen direktor: direktori odlaze i dolaze, a kad se radi o ustanovama naglašeno javnog značaja – kakva su u svim otvorenim društvima pozorišta – ne iznenađuje ni što je ta najava smjene na vrhu praćena i nagađanjima o tome ko će biti novi direktor.
Ima, međutim, u toj vijesti – i posebno u izostajanju bilo kakvih reagovanja u javnosti na nju – i jedna ožalošćujuća dimenzija: to da su za dvije postjugoslovenske decenije političke partije stranačku vlast nad javnim institucijama ozakonile u tolikoj mjeri da niko više ne vidi, ili bar to javno ne pokazuje, da ima bilo šta loše u tome što će bilo koja politička partija odlučivati o tome ko će voditi elektroprivredu, ko telekom, ko gradski saobraćaj, sve do pozorišta, a da javnost o tome nema šta da kaže.
Imao sam i neposredna lična iskustva s prvim pokušajem da pobjedničke stranke na „prvim slobodnim izborima“ u Bosni i Hercegovini ovladaju najprije medijima tako što će one, u međustranačkom dogovoru, postaviti ne samo glavne urednike i direktore već i sve urednike rubrika u Oslobođenju i na tadašnjim radiju i televiziji Sarajevo.
„Podijelićemo sva mjesta u javnim ustanovama, od portira do direktora“ – najavljivali su tada kadrovici pobjedničke, SDA-SDS-HDZ, koalicije nacionalističkih partija.
Jedan od njih, kojem je SDA dala ulogu egzekutora podjele uredničkih funkcija u medijima, i koji je ulogu medijskog eskperta demonstrirao u izjavama o razlikovanju novinarstva i žurnalistike, „u najvećem povjerenju“ mi je pokazao kako bi to izgledalo na primjeru moje redakcije: glavnog urednika bi imenovala SDA-direktora SDS-urednika kuture HDZ i tako redom sve do urednika fotografije. „Taj 'referat' je bio pripao SDS-u ali sam se onda sjetio vašeg finog fotografa Salke Honde pa smo im dali drugi referat“ – objašnjavao mi je „logiku“ međustranačkog dogovora i usaglašeni spisak stranačke raspodjele funkcija otkucan na ćiriličnoj pisaćoj mašini tadašnjeg ministra informacija Velibora Ostojića.
Mi smo znali da redakcija, čiji bi jedan urednik odgovarao SDA-u, drugi SDS-u, treći HDZ-u, ne bi mogla da funkcioniše nijedan dan i zato smo se suprotstavili provođenju tog zakona: medijskom kampanjom, masovnim protestom pred parlamentom i na kraju i u sporu pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine koji je presudio u našu korist izjašnjavajući se za nezavisnost medija od stranačkog diktata.
Od tada su, za dvije decenije i ratnog i poratnog pustošenja, političke partije uspostavile neupitnu kontrolu nad javnim institucijama, evo sve do pozorišta, koje je u međustranačkom dogovoru „pripalo“ patriotima. Uvođenje političkih partija u arbitriranje u poslovima i institucijama kulture je korak koji može voditi potiskivanju u drugi plan umjetničkih vrijednosti i kriterija i promociji političke podobnosti.
To i te institucije, koje bi morale biti izvan i iznad političkog, gura na teren bezobzirnog političkog klijentelizma, favoritizma i nepotizma na kojem se gotovo sav smisao učešća u demokratskim procesima – i na izborima – svodi na ovladavanje upravnim odborima u koje će se smjestiti politički i rodbinski najbliži i članovi njihovih porodica. Ovih dana sam sa zanimanjem pročitao jedan svjež pogled na taj aspekt bosanskohercegovačke stvarnosti u vidu preliminarnih nalaza istraživanja profesorice antropologije s DePaul Univerziteta u Čikagu Larise Kurtović pod naslovom „Nacionalitički poredak i stranačka patronaža u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini“. Dr Kurtović je u istraživanju, pored ostalog, intervjuisala ljude u potrazi za poslom, predstavnike vlasti, političke analitičare, aktiviste i zastupnike nezaposlenih u Banjaluci, Jajcu, Sarajevu i Tuzli tražeći odgovor na pitanje kako se u postdejtonskoj i postindustrijskoj Bosni i Hercegovini politička lojalnost pretvara u ekonomske pogodnosti.
Jedan od zaključaka, s obiljem ilustracija: kao što je za jednopartijskog sistema pripadanje partiji davalo veće izglede za najvažnije poslove tako je u poratnoj Bosni pripadanje „odgovarajućoj partiji“ često potrebno da bi se u javnom sektoru dobio čak i posao čistača. U Jajcu je zabilježila zapažanje kako ljudi s promjenama partija na vlasti i po više puta mijenjaju partijsku pripadnost kako bi mogli dobiti posao koji traže; u Tuzli je saznala kako je kupovina radnih mjesta u „državnim firmama“ široko rasprostranjena, a zabilježila je slučaj čovjeka koji je zaradu sa opasnog posla u Afganistanu uložio u kupovinu rudarskog radnog mjesta koje na kraju nije dobio; zapazila je i kako nije sve zapošljavanje samo rodbinski i stranački bližnjih nego je vrlo rasprostranjeno i „recipročno zapošljavanje“: ja tebi – ti meni. Prećutno pristajanje na takvu praksu, odsustvo pobune u javnosti, možda najbolje objašnjava izjava pravnice iz Sarajeva zabilježena u istraživanju kako svi koje ona zna žele „na državne jasle“.
Ne iznenađuje me vijest kako će nakon neusvajanja izvještaja o poslovanju pozorišta u Skupštini kantona Sarajevo biti smijenjen direktor: direktori odlaze i dolaze, a kad se radi o ustanovama naglašeno javnog značaja – kakva su u svim otvorenim društvima pozorišta – ne iznenađuje ni što je ta najava smjene na vrhu praćena i nagađanjima o tome ko će biti novi direktor.
Ima, međutim, u toj vijesti – i posebno u izostajanju bilo kakvih reagovanja u javnosti na nju – i jedna ožalošćujuća dimenzija: to da su za dvije postjugoslovenske decenije političke partije stranačku vlast nad javnim institucijama ozakonile u tolikoj mjeri da niko više ne vidi, ili bar to javno ne pokazuje, da ima bilo šta loše u tome što će bilo koja politička partija odlučivati o tome ko će voditi elektroprivredu, ko telekom, ko gradski saobraćaj, sve do pozorišta, a da javnost o tome nema šta da kaže.
Imao sam i neposredna lična iskustva s prvim pokušajem da pobjedničke stranke na „prvim slobodnim izborima“ u Bosni i Hercegovini ovladaju najprije medijima tako što će one, u međustranačkom dogovoru, postaviti ne samo glavne urednike i direktore već i sve urednike rubrika u Oslobođenju i na tadašnjim radiju i televiziji Sarajevo.
„Podijelićemo sva mjesta u javnim ustanovama, od portira do direktora“ – najavljivali su tada kadrovici pobjedničke, SDA-SDS-HDZ, koalicije nacionalističkih partija.
Jedan od njih, kojem je SDA dala ulogu egzekutora podjele uredničkih funkcija u medijima, i koji je ulogu medijskog eskperta demonstrirao u izjavama o razlikovanju novinarstva i žurnalistike, „u najvećem povjerenju“ mi je pokazao kako bi to izgledalo na primjeru moje redakcije: glavnog urednika bi imenovala SDA-direktora SDS-urednika kuture HDZ i tako redom sve do urednika fotografije. „Taj 'referat' je bio pripao SDS-u ali sam se onda sjetio vašeg finog fotografa Salke Honde pa smo im dali drugi referat“ – objašnjavao mi je „logiku“ međustranačkog dogovora i usaglašeni spisak stranačke raspodjele funkcija otkucan na ćiriličnoj pisaćoj mašini tadašnjeg ministra informacija Velibora Ostojića.
Mi smo znali da redakcija, čiji bi jedan urednik odgovarao SDA-u, drugi SDS-u, treći HDZ-u, ne bi mogla da funkcioniše nijedan dan i zato smo se suprotstavili provođenju tog zakona: medijskom kampanjom, masovnim protestom pred parlamentom i na kraju i u sporu pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine koji je presudio u našu korist izjašnjavajući se za nezavisnost medija od stranačkog diktata.
Od tada su, za dvije decenije i ratnog i poratnog pustošenja, političke partije uspostavile neupitnu kontrolu nad javnim institucijama, evo sve do pozorišta, koje je u međustranačkom dogovoru „pripalo“ patriotima. Uvođenje političkih partija u arbitriranje u poslovima i institucijama kulture je korak koji može voditi potiskivanju u drugi plan umjetničkih vrijednosti i kriterija i promociji političke podobnosti.
To i te institucije, koje bi morale biti izvan i iznad političkog, gura na teren bezobzirnog političkog klijentelizma, favoritizma i nepotizma na kojem se gotovo sav smisao učešća u demokratskim procesima – i na izborima – svodi na ovladavanje upravnim odborima u koje će se smjestiti politički i rodbinski najbliži i članovi njihovih porodica. Ovih dana sam sa zanimanjem pročitao jedan svjež pogled na taj aspekt bosanskohercegovačke stvarnosti u vidu preliminarnih nalaza istraživanja profesorice antropologije s DePaul Univerziteta u Čikagu Larise Kurtović pod naslovom „Nacionalitički poredak i stranačka patronaža u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini“. Dr Kurtović je u istraživanju, pored ostalog, intervjuisala ljude u potrazi za poslom, predstavnike vlasti, političke analitičare, aktiviste i zastupnike nezaposlenih u Banjaluci, Jajcu, Sarajevu i Tuzli tražeći odgovor na pitanje kako se u postdejtonskoj i postindustrijskoj Bosni i Hercegovini politička lojalnost pretvara u ekonomske pogodnosti.
Jedan od zaključaka, s obiljem ilustracija: kao što je za jednopartijskog sistema pripadanje partiji davalo veće izglede za najvažnije poslove tako je u poratnoj Bosni pripadanje „odgovarajućoj partiji“ često potrebno da bi se u javnom sektoru dobio čak i posao čistača. U Jajcu je zabilježila zapažanje kako ljudi s promjenama partija na vlasti i po više puta mijenjaju partijsku pripadnost kako bi mogli dobiti posao koji traže; u Tuzli je saznala kako je kupovina radnih mjesta u „državnim firmama“ široko rasprostranjena, a zabilježila je slučaj čovjeka koji je zaradu sa opasnog posla u Afganistanu uložio u kupovinu rudarskog radnog mjesta koje na kraju nije dobio; zapazila je i kako nije sve zapošljavanje samo rodbinski i stranački bližnjih nego je vrlo rasprostranjeno i „recipročno zapošljavanje“: ja tebi – ti meni. Prećutno pristajanje na takvu praksu, odsustvo pobune u javnosti, možda najbolje objašnjava izjava pravnice iz Sarajeva zabilježena u istraživanju kako svi koje ona zna žele „na državne jasle“.