Dostupni linkovi

Kurspahić: Osuda bez „ali“


Husein ef. Kavazović
Husein ef. Kavazović

Snimci barbarskog ubistva američkog reportera Džejmsa Folija (James Foley), na kojima njegov egzekutor „trijumfalno“ stoji iznad njegovog obezglavljenog tijela, ispunili su ulogu koja im je u scenariju islamskih ekstremista namijenjena: da zaprepaste pa i prestrave svjetsku javnost. Takva demonstracija divljaštva ima tu moć i efekat. Ona će možda poslužiti i kao sredstvo za regrutovanje novih ratnika džihada po svijetu za ciljeve Islamske države, njeno širenje i izvan teritorija koje sada kontroliše u Iraku i Siriji, ali je smjesta proizvela i očit kontraefekat: alarmirala je svjetsku javnost na ozbiljnost i značaj zaustavljanja širenja te prijetnje.

Zapažanje, u prvim analizama šokantnog snimka pogubljenja američkog novinara, kako njegov egzekutor govori s britanskim – i čak preciznije: londonskim akcentom – podsjetilo je javnost u zapadnim zemljama kako je Islamska država već regrutovala stotine državljana Engleske, Holandije, Francuske, Sjedinjenih Država i drugih zemalja i kako se desetine njih s državljanstvom i pasošima evropskih zemalja vraćaju kući s iskustvom ubijanja „u ime islama“ u Siriji i Iraku a neki i sa zadaćom da stvaraju ćelije Islamske države ili organizuju terorističke akcije u svojim zemljama.

Američke i britanske obavještajne službe ovih dana upozoravaju na opasnost da se na taj način počne širiti „domaći terorizam“ što nužno nalaže i nova nastojanja da se on spriječi i suzbije.

U Bosni i Hercegovini su povremene vijesti o odlascima desetina domaćih islamskih dobrovoljaca na ratišta u Siriji i Iraku za sada izazvale uglavnom površne medijske refleksije, uključujući i neumjesno romantiziranje tog vjerskog fanatizma u kojem se motivi odlaska bosanskih dobrovoljaca na sirijsko-irački front porede s idealima s kojima su krajem tridesetih dobrovoljci išli da ratuju protiv fašizma u Španiji, dok bosanska država – na plaćenom raspustu još od izbora 2010. godine – nije učinila ništa značajnije na suzbijanju tog zla.

U bosanskim uslovima, u odsustvu funkcionirajuće države, najveći pozitivan uticaj u suzbijanju vjerskog ekstremizma mogla bi imati Islamska zajednica sa svojim moralnim autoritetom među vjernicima.

Njen sadašnji poglavar, reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović, za razliku od svog prethodnika – koji je nerijetko svoj autoritet koristio za političke ciljeve i doprinosio podjelama i suzbijanju slobode izražavanja u bosanskohercegovačkom društvu – u više javnih nastupa je ostavio utisak posvećenosti reafirmaciji moralnog autoriteta Islamske zajednice u skladu s njenom ustavnom ulogom.

Iz tog ugla, pozitivnih utisaka o dosadašnjem javnom angažmanu reisa Kavazovića, s izvjesnim razočarenejm sam čitao izjavu koju su novine prenijele kao njegov „odgovor Papinskom vijeću“ u vezi s pozivom islamskim čelnicima da osude „barbarstvo džihadista Islamske države“.

U toj svojoj izjavi reis „izražava žaljenje što već više od dva stoljeća uplitanje stranih sila u pitanja muslimanskog svijeta ima za posljedicu krvoproliće u kojem pored muslimana stradaju i njihove komšije“; ističe kako su on i Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini uvijek „najoštrije osuđivali i osuđuju svaku vrstu nasilja, zlostavljanja i ubijanja nevinih ljudi bilo gdje u svijetu“ - posebno ako to čine ljudi koji se predstavljaju muslimanima – i kako „nije dovoljno samo osuditi nasilje nego je potrebno iskreno i naporno raditi da se otklone uzroci nasilja i da se na isti način poštuju ljudska prava svuda u svijetu“.

Ne potcjenjujem, nipošto, „širi kontekst“ nasilja i njegovih „uzroka“ u savremenom svijetu – o tome se vode i vodiće se rasprave i tražiće se rješenja – ali ovdje se radi o sasvim konkretnom nasilju u ime sasvim konkretne ideologije koje zahtijeva bezuslovnu osudu prije svega najviših autoriteta u islamskom svijetu. „Uplitanje stranih sila“ jeste legitimna tema za istorijska izučavanja, ali ono ne objašnjava i nipošto ne opravdava dubinu i prirodu zla u kojem samozvani ratnici džihada, kako je ovih dana rekao američki predsjednik, „otimaju žene i djecu i podvrgavaju ih mučenju i silovanju i ropstvu. Oni ubijaju muslimane, i sunite i šiite, na hiljade. Oni napadaju hrišćane i vjerske manjine, progone ih iz njihovih kuća i ubijaju ih kad god mogu samo zato što praktikuju drugačiju vjeru“.

Na taj način, oni – u ime svog izopačenog shvatanja islama – uporno rade na izazivanju „sukoba civilizacija“ sugerišući, besprimjernim barbarstvom, koliko je koegzistencija s takvim ideologijama neizvodiva pa i nepoželjna. Na taj način pothranjuju podozrenje, strah, mržnju i daju opravdanje za narastanje islamofobije na Zapadu. Od ličnosti i institucija koje govore s najvišim vjerskim autoritetom, i posebno ako govore u ime bosanskih muslimana s njihovim iskustvom progona prije nepunih dvadeset godina, s razlogom se očekuje bezrezervna osuda islamskog ekstremizma bez bilo kakvih „ali“ i bilo kakvih olakšavajućih okolnosti – u vidu „dubljih uzroka“ ili „stranog uplitanja“ - jer radi se o divljaštvu s kojim iskreni vjernici ne mogu imati ništa zajedničko.

XS
SM
MD
LG