Po svemu sudeći, u najneobičnijem mogućem geografskom prostoru, u vrelom Kataru, otpočelo je XXIV po redu Svjetsko prvenstvo u rukometu. Da je prije nekoliko godina živ čovjek i pomislio kako će se svjetska elita u bilo kojem od, širom svijeta, popularnih sportova igrati po arabijskoj vrelini, bio bi dočekan salvama smijeha.
Ali, ne kaže narod uzalud kako para vrti gdje burgija neće. Zahvaljujući iznimnom bogatstvu i širom odriješenim kesama prebogatih šeika u negostoljubivoj pustinji nikli su pravi vrtovi blagostanja. U njima su, dok na sjevernoj polulopti divlja klimatska neizvjesnost, kultivirani uslovi idealni za radovanje svake vrste. I natjecanje, svakako.
U svojevrsni svijet bajke došla je uživati kompletna, ili bezmalo pa kompletna, planetarna rukometna elita, osim nekoliko izuzetaka ubjedljivo najbolje selekcije svijeta. Ovdašnjim je ljudima nekako najzanimljivije pratiti nastupe reprezentacija nastalih od nekad zajedničke.
Voljom žrijeba, jedna od takmičarskih grupa može se komotno nazvati balkanskom. U njoj su Bosna i Hercegovina, Hrvatska i Makedonija, a sve tri će se boriti, i imaju realne izglede da uspiju, za prolazak u naredno takmičarsko kolo. U utakmicama još sa Austrijom, Tunisom i Iranom, jamačno, najviše izgleda da u tome uspije ima selekcija Hrvatske. Radi se o višestrukim svjetskim i olimpijskim pobjednicima, ekipi kojoj se posljednjih 15-ak godina rijetko dešavalo da se ne popne na jednu od stepenica pobjedničkog postolja. Istina, ekipa je značajno podmlađena I, možda, nije toliko jaka kao kad je njenom igrom ravnao najbolji svih vremena Ivano Balić. Na njegovom mjestu sad je prošle godine planetarni broj 1 Domagoj Duvnjak, a uz njega je još nekolicina provjerenih igrača na koje se oslanjaju najbolji evropski klubovi.
Što se Makedonaca tiče, valja reći da je njihov klupski rukomet u neviđenoj ekspanziji i, kažu, kako u čitavoj Evroligi ne postoji takva podrška fanova kakvu imaju Makedonci. Valja reći kako se u ovoj reprezentaciji sve vrti oko fenomenalnog desnog beka Kire Lazarova koji je negdje pred kraj karijere i kako će on, uz svesrdnu pomoć dječaka čiji je idol, dati sve od sebe da reprezentativnu istoriju zapečati značajnim rezultatom.
Što se Bosne i Hercegovine tiče, ona je priča za sebe. Nekako se pogodilo da vlastitu rukometnu istoriju ugradi u temeljac nove istorije svjetskog sporta, čija etapa jamačno započinje ovim turnirom u dojučerašnjoj sportskoj nedođiji. Gotovo da i nema rukometnog navijača, čak ni među onim najzagriženijim, kojima je na um padalo kako će izabranici Dragana Markovića u jednom mitskom dvomeču eliminisati Islanđane i plasirati se u Katar. Od bh selekcije, naime, svi su digli ruke čim su čuli kako će u baraž-megdan sa selekcijom koja spada među pet najboljih na svijetu. Samo su momci, na čijem je čelu bio /u ostao/ sjajni bek Nikola Prce, igrali svoju igru. Sebe nadmašili, Islanđane bacili u očaj, a svjetsku javnost zabezeknuli neočekivanim rađanjem jednog novog Davida.
Bilo bi nepravedno ne spomenuti kako su i Slovenci s velikim izgledima za plasman u drugi krug. Oni imaju jednu moćnu selekciju koja je na prošlom prvenstvu osvojila četvrtu poziciju i to poslije poraza od trećeplasiranih Hrvata.
I ovlašan pogled na 24 učesnika prvenstva odmah bi ponudio zaključak kako su i dvije bivše jugoslovenske selekcije koje ne učestvuju mogle ovdje imati zapažene rezultate. Crnogorci su, očigledno, svoju pažnju fokusirali na žensku vrstu, pa odatle žal svih ljubitelja brzog i atraktivnog rukometa. Srbija, pak, priča je za sebe. Lutajući između selektora različitih pogleda na smisao ove igre, ostali su daleko od svjetskog rukometnog samita, iako su im vedete među najvećim klupskim autoritetima i nosioci igre vodećih evropskih klubova.
