Po svemu sudeći na pomolu su novi nesporazumi u vezi sa bosanskohercegovačkim nogometom. Zvaničnici MUP-a Kantona Sarajevo, naime, neki dan su tužili premijerligaške klubove iz glavnog grada da duguju bezmalo pa milion maraka na ime naknade za usluge zaštite takmičara, službenih lica, gledalaca i objekata od strane policijskih snaga.
Prve reakcije iz klubova, međutim, ukazuju kako se tužbe ne zasnivaju na postignutim ili potpisanim dogovorima, pa će biti dosta povuci-potegni oko eventualne naplate. Policijski zvaničnici napravili su vlastite proračune i, na ime provođenja zaštitnih mjera na utakmicama triju klubova, zatražili od Željezničara 430.000, od Sarajeva 310.000, a od Olimpika nekih 120.000 konvertibilnih maraka.
U nekoj normalnoj sredini postavilo bi se isključivo obično pitanje, kako to da su neki odgovorni ljudi bili toliko neodgovorni da zaborave, te kad će zaboravljeno biti i namireno. Ovdje se, međutim, kao i u svakoj sličnoj prilici, tek otvaraju sve nova i sve zapetljanija pitanja. Sudeći prema prvi reakcijama iz tuženih klubova, policija će se još itekako načekati. Prema razmišljanjima iz fudbalskih sredina, policijska potraživanja nisu temeljana na nekim čvrstim dogovorima, niti potpisanim sporazumima, nego na vlastitim, a k tomu i paušalnim procjenama i o zahvatu akcije i o cijeni pojedinačnog rada.
Prema navodima ovdašnjih portala, iz rukovodstva Plavih sa Grbavice, a kojima je odrezano ponajviše, poručuju kako klubovi nemaju nikakva uticaja na procjenu o tome koliko je policajaca potrebno na jednoj utakmici. Policijski zvaničnici, tvrde, sami odlučuju da li je to 50 ili 150, a to nije naivno jer se cijene rada, opet prema internom cjenovniku, kreću od 16 do 30 maraka po satu, pa je cijena policijskog pokrivanja jedne utakmice daleko veća nego li je ukupna zarada, a s obzirom na to koliko su tribine popunjene. Uz to, maltene svaka utakmica koja se igra u Sarajevu spada u red onih što ih nazivaju utakmicama visokog rizika, što, opet, policijskim zvaničnicima daje širom odriješene ruke da procjenjuju i zaračunavaju. Iz tima sa Koševa, slično poručuju kako je i njihov dug formiran na osnovu internog cjenovnika i bezgraničnog prava da se troškovi fakturišu isključivo klubovima. Ovdje uvode i još jedan element za razmišljanje. Misle, naime, kako se radi o veoma slobodnom tumačenju odrednice u vezi sa redovnim policijskim poslovima, jer su fudbalske utakmice i klubovima obaveze koje proističu iz domaćih i međunarodnih regula.
Redovno odigravanje utakmica sastavni su dio uređene države, jer je to obaveza prema FIFA i UEFA.
S druge strane, posve je jasno da su utakmice koje se igraju u glavnom gradu BiH-a, u najvećem broju slučajeva ne samo proglašene, nego i dokazano, bile mečevi visokog rizika, pa je veoma rizično od policijskih službenika očekivati da se upuste u redovno patroliranje kad su vatrometi, tuče, uvrede, razbijanje stadiona i tramvaja, čak, sastavni dio uobičajenog folklora. Pitanje je, naime, do koje mjere su ovdašnja klupska rukovodstva radila na edukaciji navijača, na sistemima njihove samozaštite, ali i opremanjima vlastite bezbjednosne mreže. To bi, uvelike smanjilo potrebu angažovanja uniformisane i policije u civilu.
S nabrajanjem bismo, naravno, mogli u nedogled, jer bi i jedna i druga strana imala potegnuti još brojne argumente. Ono što bi morali hitno preskočiti je tjeranje inata i promptno sjedanje za isti sto i čvrsto dogovaranje protokola koji bi bili obavezujući. U protivnom, sva navedena pitanja ostaće trajno otvorena i predstavljati još jednu kavernu koja bi mogla ugušiti ovdašnji fudbal. Povuku li se policajci, na primjer, nasilnici koji naprosto bujaju uzeće i onaj mizerni ostatak čistog zraka što ga je ostalo oko sportskih borilišta.
