Autor: Jochen Bittner, New York Times, prevela: Ena Stevanović
Evo jedne uznemirujuće misli: Šta ako Vladimir Putin više nema moć da spriječi krvoproliće u Ukrajini čak i kada bi to želio?
Ova ideja mi je prvi put pala na pamet tijekom razgovora koji sam ove sedmice vodio na kontrolnom punktu na glavnom putu od Simferopolja do Sevastopolja na Krimu.
Stražar na prijelazu je izgledao zastrašujuće: impresivna gusta brada, duga crna kosa i krzneni šešir. Na rukavu je imao značku sa zlatnom mrtvačkom glavom.
No ispostavilo se da stražar Bratislav ima dobar smisao za humor. On je zapravo Srbin i član Četničkog pokreta, kako nam je rekao. Njega je, skupa sa još četvoricom suboraca, prije nekoliko dana sa Kosova dovela separatistička organizacija „Kozaci sa Dona“, kako nam je rekao pokazujući na nekolicinu smrknutih muškaraca iza njega koji mašu palicama i kalašnjikovima dok provjeravaju dolazeće automobile.
Svi oni su se okupili na Krimu „kako bi zaštitili rusku braću od fašista“ koji, kako kaže, žele preuzeti ovaj Crnomorski poluotok. „Mi nismo psi rata“, insistira tridesetdevetogodišnji Bratislav. „Mi želimo mir. Mi samo pazimo da niko ne donosi oružje ni eksplozive.“
Osim toga, Bratislav navodi još jednu prijetnju koja ga jako zabrinjava: da ostali plaćenici poput njega neće baš moći ostati mirni. Izvukao je Samsungov tablet iz vojnih hlača i pokazao nam web stranicu na kojoj borci poput njega razmjenjuju svoje putne planove.
Njegovi prijatelji iz cijelog svijeta vjeruju da se u Ukrajini „bore protiv Amerike“ za koju smatraju da se urotila kako bi Ukrajinu oduzela od Rusije. On je rekao tim prijateljima da ne dolaze, ali nisu ga poslušali.
Vraćajući tablet u džep Bratislav nam je iznio svoju prognozu događaja zasnovanu na njegovim iskustvima iz prošlosti: „ Kažem vam, Ukrajina će postati nova Jugoslavija. Samo veća.“
Kada sam stanovnicima Krima spomenuo scenarij sa Jugoslavijom, mnogi od njih su se složili, uključujući i pravoslavnog biskupa Klimenta sa Simferopolja. On strahuje da bi balkanski ratovi mogli biti „ništa“ u usporedbi s onim što čeka etnički nestabilni Krim, a možda čak i kopneni dio Ukrajine.
Možda je to samo strah od trenutka. Međutim, postoje mnoge zabrinjavajuće paralele.
Baš kao i kad se Jugoslavija raspala, stanovnici Krima su danas prisiljeni birati nacionalnu pripadnost. Iako je bilo jasno od samog početka da tzv.referendum u nedjelju može samo dovesti do ujedinjenja sa Rusijom, strast kojom se ruske i ukrajinske pristalice bore za svoje pozicije je iznenadila obje strane.
Referendum je katalizator za dezintegraciju. Različiti kulturni i etnički identiteti koji su do sada mirno koegzistirali su sada prijetnja jedni drugima. U očima mnogih od ukupno 60 posto Krimejaca koji se izjašnjavaju kao Rusi onih 40 posto Krimejaca koji govore ukrajinski zagorčava njihov život.
Sahrana Reshata Ametova, krimskog tatara za kojeg se tvrdi da je mučen do smrti tokom demonstracija
Nakon dvadeset godina eksperimentiranja sa demokracijom, kako oni to nazivaju, koje je samo dovelo do kaosa, oni se žele vratiti čvrstoj ruci Moskve. Oni koji ruše Lenjinovu bistu, kažu, sigurno mrze ruski identitet kao cjelinu.
Ukrajinske pristalice uzvraćaju udarac tvrdeći da oni koji Kijevske prosvjednike nazivaju fašistima samo razotkrivaju svoj komunizmom okaljani autoritarni način razmišljanja.
Raskol pogađa kako obitelji tako i radna mjesta. Zapadno orjentirana djeca su zaprepaštena svojim očevima koji se pridružuju ruskim vojnim snagama.
Na Krimu, kao i u istočnoj Ukrajini gdje su ruske pristalice počele pozivati ljude na njihov vlastiti referendum, smo svjedoci nastanka dviju nacija unutar jedne države.
Usporedbu sa Balkanom upotpunjava grupa koja strahuje da bi ruska kontrola mogla rezultirati izravnom represijom, baš kao što su se Bosanci bojali srpske vladavine. Na Krimu su to tatari, muslimanska etnička grupa koja je pretrpjela deportacije i masovna ubojstva za vrijeme Staljina. I oni, kao i četnik Bratislav, tvrde da samo žele održati mir. Ali mogu li to garantirati? Šta je s njihovim lažnim prijateljima džihadistima koji bi spašavanje bratske domovine Krima mogli smatrati vrijednim zadatkom?
Najbolja osoba kojoj bismo trebali postaviti ovo pitanje je vjerovatno Fazil Amzajev, šef medijskog ureda Hizb ut-Tahrira u Ukrajini. Zabranjen u većini zemalja svijeta, Hizb ut-Tahrir je politička organizacija koja sanja o globalnom kalifatu, odbacuje demokraciju i poziva na teokraciju u državama sa muslimanskom većinom.
Sa Amzajevom, krimskim Tatarom koji je odrastao u Uzbekistanu, sam se susreo u čajani u gradu Bakčjsarai, tatarskom uporištu jugozapadno od Simferopolja. Ovaj tridesetdvogodišnjak uredno podšišanih brkova je nosio kožnu jaknu i tečno govorio engleski.
On kaže da se ne može isključiti mogućnost da bi Krim mogao privući džihadiste ukoliko Rusija počne „sustavno“ potiskivati muslimane.
Amzajev tvrdi da, za sada, Hizb ut-Tahrir čini sve kako bi obeshrabrio fundamentaliste od poticanja nasilja, uključujući i „hiljade“ članova koliko njegova organizacija navodno ima u Ukrajini. „Mi ne želimo kalifat ovdje na Krimu,“ uvjeravao me. „Mi želimo mir.“
Međutim, i on dijeli Bratislavovu tjeskobu da bi i najmanji znak da su muslimani napadnuti mogao biti dovoljan da na Krim dođu vruće glave. „Opasnost postoji. Ako dođe do toga čak ni Putin neće moći kontrolirati situaciju.“
* Jochen Bittner je politički urednik tjednika Die Zeit.
