Dostupni linkovi

Izolacija Rusije odgovara Putinu


Ivan Krastev
Ivan Krastev

Autor: Jaroslav Šimov (Priredila Anamaria Ramač Furman)

Lideri sedam najrazvijenih zemalja svijeta na svom su poslednjem samitu u Bavarskoj zaključili su da sankcije prema Rusiji mogu u ovom trenutku ići jedino ka “zaoštravanju”. Sa istoka Ukrajine pak stižu protivrečne informacije. Dok se oko Donjecka i Mariupolja i dalje puca, lideri separatista odašilju “pomirljive” izjave, ističući usput uslove na koje će ukrajinska vlast teško pristati.

Politolog Ivan Krastev, saradnik Instituta društvenih nauka u Beču, jedan od vodećih evropskih znalaca postsovjetske politike, smatra da ni Kremlj, ni Evropa trenutno nemaju dugoročnu strategiju za izlazak iz ukrajinske krize, što situaciju čini još opasnijom.

RSE: Šta trenutno vidimo na istoku Ukrajine – pat poziciju ili jednostavno predah uoči novog sukoba?

Krastev: Sada je najteže razumeti šta je strateški cilj, a šta je samo pitanje taktike. Ako se pre tri-četiri meseca osećalo da je za Moskvu “zamrznuti” konflikt u Donbasu prihvatljiva situacija, sada se čini da u Kremlju shvataju da im ovakav konflikt neće baš mnogo pomoći. Jer očigledno je da Moskvu zanima ne samo to šta će biti u Donbasu, već i njen uticaj i kontrola nad Ukrajinom u celini.

Pored toga, pokazalo se da je održavanje Donbasa kao zone zamrznutog konflikta, preskupo, i ekonomski i politički. Ako pogledamo situaciju iz ugla Kijeva, mislim da se s razlogom pribojavaju da će, ukoliko minski sporazum bude realizovan, Ukrajina postati samo krupnija verzija Bosne. Donbas će se naći u ulozi Republike Srpske i izgradnja normalne, jake države biće veoma teška. Najvažnije što bi Kijev sada trebalo da uradi jeste da, s jedne strane ne dozvoli “odlazak” Donbasa; s druge da jača vlast na teritorijama koje drži pod kontrolom.

RSE: Mislite dakle da će ukrajinska vlast, s obzirom da nije u stanju vojno povratiti Donbas, održavati “tanku crvenu liniju” razgraničenja sa separatistima na istoku države?

Krastev: Problem zamrznutih konflikata je u tome što nije izvesno koliko su oni zaista zamrznuti i kada se može desiti nova destabilizacija. Naravno, Kijev i Moskva su veliki igrači u ovom konfliktu, ali postoje i neki manji u samom Donbasu, kako separatisti, tako i neki bataljoni sa ukrajinske strane nad kojima kontrola nije baš čvrsta. Čak i za vreme primirja, kada taktički obe strane osećaju da je u njihovom interesu da poštuju primirje, niko ga zapravo ne može stoprocentno da garantuju.

RSE: Nedavno je objavljen članak Gljeba Pavlovskog pod nazivom “Nepoznati nacionalni interesi Rusije”, u kojem piše: “Pod maskom realne politike mi se od nje realno odmičemo. Od onoga što je Rusija postigla u poslednjih 20 meseci nema ničeg što nije moglo da se postigne kombinovanjem intriga, pritisaka i pregovora”. Zašto u Kremlju to ne razumeju?

Krastev: Jer su oni postali taoci onoga što su doživeli kao veliki uspeh na Krimu. Krim se, čini mi se, pokazao kao zamka za rusku spoljnu politiku. Tamo je sve veoma lako odrađeno, nije bilo žrtava i izgledalo je suviše bajkovito, pa se i javno mnenje silno obradovalo.

RSE: Obuzela ih je “vrtoglavica od uspeha”, kako je to nekada drug Staljin pisao?

Krastev: Apsolutno. Pojavilo se osećanje da će i dalje biti tako. Mislim da je unutrašnja podrška koju je Putinov režim dobio povodom Krima ustvari bilo ono najbolje što je ovaj režim za sebe smislio. Ali sada su postale očigledne neke stvari koje je tada bilo teško primetiti. Rusija se nalazi u izolaciji. Naravno, to nije potpuna izolacija, jer mnoge države izvan Zapada ne žele da budu deo ove izolacije. Ali ipak je očigledno da je Rusija izgubila nekadašnji položaj i pozicije u međunarodnoj zajednici.

Drugo, ekonomska cena svega toga je prilično visoka. Bilo je veoma zanimljivo posmatrati kako je na poslednjoj sednici akcionara Sberbanka German Gref javno izjavio: “Mi nećemo raditi za Krim”. To je bila veoma moćna poruka vodeće ličnosti ruskog ekonomskog establišmenta.

I napokon treće: problem je u tome što su se povodom Krima promenili ljudi koji donose rešenja. Izgleda da su vojna lica, vojni obaveštajci, postali jaki igrači kod donošenja odluka. Ti igrači su efikasni kada je u pitanju neka konkretna ratna situacija; međutim ne mislim da oni imaju izoštreno čulo za politiku. I ono što sada izgleda kao pobeda, u perspektivi će se ispostaviti kao poraz.

RSE: Vi sada zvučite skeptičnije nego pre nekoliko meseci, kada ste u zajedničkom članku sa Markom Leonardom, pod nazivom “Novi evropski nered”, napisali: Putin se u stvari ne boji izolacije Rusije već teži ka njoj, postepeno preorjentiše ekonomiju na neevropska tržišta, modernizuje armiju …i tako dalje. Da li vam se Putinova Rusija čini dovoljno čvrsta da bi mogla priuštiti sebi takvu dugoročnu samoizolaciju?

Krastev: Mislim da je Putinu izolacija bila potrebna. Ali samo izvesna kontrolisana politička izolacija, koja nije isto što i ekonomska izolacija, ona koja je sada na delu. Sama ideja “nacionalizacije” elite izazvana je osećanjem jake zavisnosti Rusije od Zapada, u čemu je režim počeo da vidi veliki rizik za sebe.

Međutim, usled takvog delovanja kojem je bio cilj realizacija ove ideje “nacionalizacije” elite, izmenio se ceo geopolitički pejzaž. Jer, jedan od rezultata ukrajinske krize jeste činjenica da je Kina postala evroazijska sila u razmerama u kojima to do sada nije bila. Čudno je što svi pričaju o tome koliko je Rusija izgubila zbog onoga što se dešava u Ukrajini, a ja mislim da je najveći ruski gubitak zapravo to što se desilo u centralnoj Aziji. Tamo je, usled ove krize i vezivanja Moskve za Peking, Kina trijumfalno ušla u region koji se ne tako davno doživljavao kao sfera uticaja Rusije. Uzimajući sve to u obzir, ne mislim da je Putinov režim ni politički, ni ekonomski veoma čvrst. Ali s druge strane, on nije ni kula od karata koja će se srušiti kad zaduva. Čini mi se da je najveći problem Kremlja – i to će se videti kroz neko vreme – činjenica da nije moguće dugo zadržati nivo politizacije i psihološke mobilizacije koji je dosegnut nakon Krima. Ne postoji takva televizijska serija koja može da se gleda 10 godina, čak i ako je ona urađena veoma profesionalno.

RSE: Kao “Santa Barbara”?

Krastev: Evo, gledajte: ni Ukrajina više nije tako interesantna, a patriotsko ushićenje u Rusiji prolazi. I za sadašnju vlast će biti veoma teško da sačuva svoju legitimnost samo na temelju ukrajinskog konflikta. Drugo i najvažnije: ni protivnici, ni Putinovi prijatelji, niko ne može ni zamisliti kako će Rusija izgledati posle njega. U tome je osnova slabosti režima. Zato što Putin izgleda tako jako a njegova vlast je postala toliko personalizovana u poslednje dve godine da na ovu temu čak ne vredi ni diskutovati. Citirali ste Pavlovskog, sećam se našeg razgovora u kojem je on rekao da se nakon izbora 1996. godine u Kremlju radilo za vreme nakon Jeljcina. Sličan razgovor, o tome šta će biti nakon Putina, mislim da je u Kremlju trenutno nemoguć.

RSE: Trenutno su na delu sankcije, nastavljena je konfrontacija Evropske unije prema Rusiji. Još jednom ću pomenuti Vaš i članak Marka Leonarda, citirajući sledeći fragmenat - “Glavni izazov sadašnje krize se sastoji u tome da Brisel ne postavi pred sebe cilj da pretvori Rusiju u zemlju koja liči na EU, već da se pobrine da razradi strukturu koja bi dozvolila suživot s Rusijom”. Stoji li iza toga nova “Konferencija na Jalti” o kojoj mnogi govore Jednostavno se dogovoriti sa Putinom?

Krastev: Mislim da evropska izolacija, ako potraje još 3 do 5 godina, u izvesnom smislu ide na ruku Putinu. Iako sankcije naravno imaju svoju cenu po Rusiju! Nastavak izolacije ruskom predsedniku daje alibi za sve što je loše u društvu, za pogoršanu ekonomsku situaciju. Jer legitimnost njegove vlasti u prvih deset godina zasnivala se na boljem životu. Sada, kad je krenulo nagore, Kremlj se pravda ratom i poručuje da se treba ponašati kao u ratno doba. Što se tiče Evropske unije, njen problem je u tome što su sankcije moćno oružje, ali to nije strategija. Šta da radimo s Rusijom koja postaje sve bliskija sa Kinom, kako sa svim tim da rukujemo. O ovom pitanju se ne razgovara aktivno.

Mislim da je sada najvažniji faktor - vreme. Kremlj misli na sledeći način: mi, naravno, imamo problema, ali izdržaćemo duže nego Ukrajina. Prema tome nije stvar u tome koliko dugo Evropa delovati s aspekta sankcija protiv Rusije, već u tome koliko će EU može držati sankcije Rusiji, nego koliko će biti u stanju da stabilizuje Ukrajinu. I ovde EU ima svoje unutrašnje probleme jer ne gledaju sve članice isto na problem. Ne zaboravite da je za pribaltičke zemlje ili Poljsku sve što se dešava u Ukrajini najvažniji problem Evropske unije. A za Italijane, recimo, gorući politički problem jeste problem izbeglica koje dolaze iz Libije ili dešavanja na Bliskom Istoku. Dakle, Evropskoj uniji nije tako lako da pronadje jedinstvenu stratešku liniju u odnosu na Rusiju i Ukrajinu.

XS
SM
MD
LG