Ponedjeljak, 22. decembar/prosinac 2014, 10:11 CET

Svijet

Istorija koju Obama treba da napiše

Barack Obama
Barack Obama
Piše: Fred Hiatt (Washington post), prevela Biljana Jovićević  

Ako se pitate kako istoričari mogu beskrajno raspravljati i razmjenjivati argumente o onome što se dogodilo davno – da li se Lincoln borio za oslobađanje od ropstva ili da sačuva uniju - onda samo pogledajte  kako se mi danas ne možemo saglasiti o tome što se dogodilo samo tokom protekle četiri godine, koje smo svi gledali.

Na lijevoj je strani sada prihvaćeno da je predsjednik Obama po dolasku na vlast pokušavao  da  premostiti plavo-crveni jaz, da je igrao i pokušavao da usisa vrijeme i opet, konačno, sa zakašnjenjem, došao do zaključka da nema kompromisa sa ovom hrpom daleko –desnih republikanaca.

Na desnoj su, u međuvremenu, jednako uvjereni da je Obama stao na čelo administracije s previše lijevom agendom i da je gurao što je više mogao, povlačeći se taktički samo kada je bio prisiljen da to učini,  a da je pokazao svoje pravo lice u svom drugom inauguracionom govoru.

Možete pisati koherentnu istoriju ovako ili onako.

Evo kako bi lijevo (i mnogi u Bijeloj kući) htjeli da vide:

Obama se usmjerio i pogurao dvije glavne inicijative u svom prvom mandatu, a na obije je morao malo popustiti da bi ugodio senzibilitetu republikanaca. Njegov prvi, stimulativni paket, bio je jedan tri poreska rasterećenja, koji su konzervativci radije trošili. Na drugoj incijativi, zdravstvenom osiguranju, izbjegnut je ne samo model  samostalnog plaćanja koji funkcioniše u drugim zemljama, već i  "javna opcija", morajući umjesto toga da pristane da se sve obavlja preko privatnih osiguravajućih firmi.Usvojio je individualni model razvijen još od Heritage fondacije. Odgađao je usvajanje mjesec za mjesecom, dok su republikanski senatori mahali sa  mogućnošću saradnje do koje nikad nije došlo.

Da bi se postigao fiskalni kompromis, Obama je pristao 2011.  da pregovara  s predsjednikom Predstavničkog doma, Johnom Boehnerom,  o promjenma u socijalnom osiguranju što je anatema za liberale, ali je Boehner odustao od  razgovora. U decembru 2012.,  Boehner je ponovo izašao iz pregovora dokazujuči da svojim nesretnim Planom B nije mogao postići cilj. Republikanski, pak, čelnik u Senatu, u međuvremenu, je na popisu svojih prioriteta na prvo mjesto stavio poraziti Obamu, i kao da je postigao cilj, podržao je fiskalnu komisiju za budžetski dug,  sve dok  je i Obama nije podržao. A  na toj tački  lider Senata Mitch McConnell iz Kentakija, postao je  protivnik.

Evo, pak, kako desnica može opisati iste četiri godine:

x
Obamin prvi projekt bio je demokratski  dizajniran stimulativni paket koji je, prema riječima jednog od zadivljenih  hroničara, Michaela Grunwalda, "nevjerovatno veliki. . . više od 50 posto veći nego cijeli New Deal (Novi dogovor)... Najveće američko davanje u industrijsku politiku od FDR." Njegova  zdravstvena reforma predstavlja najveće  novostečeno  pravo od Velikog društva (Great Society). Kreirali su ga, opet, demokrate sami. I kada su birači pokazali svoj prezir prema tome, izborom republikanskih senatora na posebnim izborima u liberalnom Masačusecu,  lišavajući tako Obamu i  super-većine od 60-glasova, on je ispostavio račun kroz  Senat koristeći  "pomirenje", manevar koji je bio namijenjen za zakone koji se tiču budžeta.

Da bi se postigli fiskalni kompromis, Boehner  je pristao na 800 milijardi dolara  novih poreskih  prihoda, što je bila anatema za konzervativce -  i u tom trenutku  Obama  je  krenuo prema  glavnom cilju i tražio  1,2 triliona dolara. Predsjednik je postavio  dvoje najliberalnijih sudija modernog doba u Vrhovni sud, te ih pozvao da koriste "suosjećanje"pri donošenju presuda. On je promovisao zakon o klimatskim promjenama koji bi izmijenio američku ekonomiju, povlačeći ga tek kad je postalo jasno da ga Kongres neće odobriti.

Obje ove istorije su činjenično tačne. To su suvisli računi  koji mogu biti pisani na oba načina, jedino što ni u jednoj verziji nema saradnje dvije stranke onako kako je oni zamišljaju.

U najmanju ruku, to treba da motiviše Bijelu kuću kako bi i dalje djelovala u nacionalnom interesu, bez obzira kojoj  strani to izgleda da ide u korist. A za dugoročno, prema Obaminim riječima nacionalni interes zahtijeva oboje i  povećanje prihoda i reformu programa stečenih prava.

"Pravi problem našeg dugoročnog manjka zapravo ima veze s našim obavezama koji se tiču stečenih prava,  i u stvari  činjenice govore da  ako se naši prihodi kreću između 18 i 20 posto BDP-a, oni su sada na 16", rekao je predsjednik Obama na jednom važnom skupu  2009. "Mi ćemo morati preoblikovati na jeftinije. To je, usput budi rečeno i tamo gdje će biti nekih vrlo teških izbora, i pitanja odricanja,  te odgovornosti i dužnosti koje će ići uz to, jer ono što smo učinili je zapravo bilo smao guranje niz put.No mi smo sada na kraju te ceste. I nismo u poziciji da ga kotrljamo i dalje."

U telefonskom intervjuu sa mnom kasnije te godine, predsjednik je dodao: "To može početi s pitanjem socijalnog osiguranja, jer to je, iskreno, jedan od lakših problema."

Hroničari sa desne strane, mogli bi reći, gledajući na protekle četiri godine, da Obama nikada nije mislio to što je rekao. Ja ne vjerujem u to. No, vidjet ćemo. On ima još četiri godine da ispiše istoriju.
Ovaj forum je zaključen
Komentari
     
Nema komentara u ovom forumu. Budite prvi i dodajte komentar.