BiH spada među države s najbrojnijim iseljeništvom u svijetu u odnosu na ukupan broj stanovnika. Prema posljednjim podacima Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH, u inostranstvu živi oko 1,350.000 osoba koje su iz BiH.
Podataka o tome vraćaju li se u svoju matičnu zemlju nema, ali je zato i dalje evidentno da ovu zemlju masovno napuštaju. Za RSE govorili su koliko im nedostaje rodni kraj, ali i zašto se nikada ne bi vratili.
Na tisuće ljudi iz bh. dijaspore posljednjih mjeseci dolazi u rodni kraj na godišnji odmor.
Jozo Jurišić, iz Straže kod Tuzle, došao je kući iz Austrije. Sa suprugom i djecom dolazi tri puta godišnje - za Božić, Uskrs i u vrijeme ljetnih praznika.
„Ljudi su iz ovog područja trbuhom za kruhom morali izaći iz BiH. Tamo ništa nije bolje. Tamo samo moraš da radiš. Ja bih volio da se ova BiH, bez obzira na nacionalnost i pripadnost, razvije u jednu dobru sredinu gdje će svi uživati, gdje će svima biti lijepo - i muslimanima i Srbima i Hrvatima. Vidite li vi ove prostore, ovo zelenilo? Ovo nema nigdje u Evropi“, priča Jurišić.
Iako se stalno divi svom rodnom kraju, Jozo je morao otići. Nostalgija ga vuče, ali ipak budućnost svoje djece u Straži ne vidi.
„Nagnala me ekonomska situacija da odem. Nisam imao perspektive. Bio sam četiri godine u ratu, razoružali nas - i morao sam izaći, nažalost. Ja sam ratovao za ovu Bosnu i divim se ovoj Bosni - i ostaću joj vjeran, a nadam se i moja djeca. Žao mi je omladine, žao mi je ovog naroda. Lijepo je vidjeti ljude koji su se okupili ovdje. Ovo se dešava jednom godišnje. Vi ćete proći za dva dana ovuda i nećete vidjeti nikoga ovdje - to je žalosno“, kaže on.
Blaško Kovačević
U Breškama kod Tuzle ove ili naredne godine zatvorit će se osnovna škola. Djece je tek nekoliko u ovom selu, a mlade obitelji sve više odlaze u zapadne zemlje.
Blaško Kovačević smatra da će politika ove zemlje kad-tad zažaliti za mladim školovanim kadrovima koje je neka druga, zapadna zemlja besplatno dobila.
„Nije ni kod mene nešto bajno, zlatno, ali je bolje nego ovdje. Ima neki red. A za ovu omladinu - nekad mi ih je žao, a na koncu će oni nju izgubiti i tako i tako. Ne možeš više soliti pamet ljudima kao nekada. I oni će otići. I onda će se ovi domaći kajati i plakati za tim, ali će biti kasno. Postoji neki kraj za tebe gdje će tebe ljudi vidjeti, uočiti tvoju vrijednost. Nažalost, svugdje u svijetu ima ljudske zavisti, ali ovdje je toga malo i previše“, ocjenjuje Kovačević.
Egzistencija nula
I
obitelj Mijatović godinama živi u Austriji. Nakon što su upoznali kako je živjeti u demokratski uređenoj zemlji u pravom smislu te riječi, odlučili su tamo i ostati. U Tuzlu samo dođu napuniti baterije.
„
Vraćanje, ponovo punjenje baterija i onda opet vraćanje u svakodnevnicu. Ovdje jako teško, za mlade pogotovu. Za stare isto je teško. A i za nas srednjih godina je teško. Posla se nema i šta bi onda?“, kaže jedan od članova obitelji.
„Ja mislim da je osnovni problem to što slabo ima posla. Znači egzistencija je nula. E sad, da li je to stvar politike ili je stvar nečega drugoga, ne znam“, dodaje drugi.
„Narod drže u zabludi, u laži. Samo obećaju, a od toga ništa nema. Blago onome ko može otići. Ne bi se vratili nikad. Ja prva se ne bih vratila.“
„Lijepo je doći, ali lijepo se opet vratiti tamo gdje je svakodnevnica...“
„Narod živi ondje gdje ima posao i gdje ima od čega živjeti. Nije bitno gdje, bila to Turska, bila Amerika. Moraš živjeti gdje imaš posao.“
Slobodan Matanović
Mještani brežačkog kraja pribojavaju se da bi mogli ostati i bez ambulante, poštanskog ureda - jer kuće su sve praznije.
Slobodan Matanović ovdje je htio zasnovati obitelj, tražio je jedino posao, ali nikada nije naišao na podršku. Danas živi u Splitu, egzistenciju je osigurao, obitelj još uvijek ne.
„Ja ovo ovdje volim. Ovdje sam živio 30 godina, odrastao, tako da mi to ne mogu zamijeniti ni Split, ni Dalmacija“, kaže Matanović.
Na pitanje šta to Split ima, a Tuzla nema, Matanović odgovara:
"Split ima more. Ovdje nema toliko posla. Svugdje je sad loše, nije nigdje sjajno. Ali ne volim politiku, tako da me to... Samo, život ide dalje i borimo se.“
Iako je BiH od zapadnih zemalja udaljena tek nekoliko sati vožnje, standardi života udaljeni su barem dvadesetak godina. Svi ovi ljudi s kojima smo razgovarali smatraju da mogu dati ogroman doprinos svojoj zemlji, unaprijediti je, ali za to priliku jednostavno nikada nisu ni dobili.